.intimna božićna priča
pon - 28.12.2009
Žena sam u srednjim godinama. Imam...no, nije važno koliko godina. Damu se takve stvari ionako ne pitaju. Imam muža i dijete. Dijete studira, a muž je uspješan u svojem poslu. I ja sam stalno zaposlena. Volim svoju obitelj, a volim i slikati i pisati. Barem sam nekad voljela. Obožavala sam čitati i knjige. Obožavala sam i Božić.
Nedavno sam se prestala boriti sa svojim problemima i prepustila sam im se. No, danas sam odlučila rješiti sve svoje probleme.
Danas je dan kad sam si pokušala oduzeti život.
wow, ova zadnja rečenica me baš strefila...nadam se dane misliš ozbiljno, ali ako misliš, onda čuj...-dabogda se ukočila u trenutku prakticiranja svoje odluke i ne učinila to. fakat. ništa i nitko nije vrijedan tvoje smrti i osim tebe, nitko njome ne dobija, a gubi...razmisli...plizzzzzz
ovaaaj...ja nisam žena u srednjim godinama, niti žena u ovoj priči. ergo, nemam apsolutno nikakvu nakanu da to sama sebi napravim:) hvala na brizi:) ovime sam samo sebi probala objasniti postupak osobe koju poznajem. doduše,nisam uspjela.
.nema imena
sri - 04.11.2009
Hm. Čista nostalgija.
zašto joj onda ne popustiš? :) ajde, you know you want it! ;)
.simfonija
ned - 02.11.2008
Zatvaram oči i prelazim prstima lagano preko tipkovnice. Jagodicama osluškujem nešto kockasto, dijelom prazno, a istovremeno tvrdo i nezgodno. Razmišljam kako mi je moglo biti strano nešto što sam tako voljela nekada. Kako mi je najbolji prijatelj postao takav stranac?
Aaaah, zvuk tipkovnice ponovno obavija centre za zvuk u mome mozgu. Volim ga, želim ga, dobivam ga. Zvuk. Toliko neprocjenjivo stanje uma.
Njišem se u ritmu lagane glazbe. Ruke su još na tipkovnici. U ovom trenutku me ništa ne boli. Samo uživam. Hedonizam u svom svojem potpunom sjaju.
Zaboravila sam koliko me pisanje opušta. Umiruje sve moje strahove. Istovremeno je moj pacijent i moj psihijatar. Pisanje kao nikada do sad. Bez priče, bez izmišljanja, bez gluposti. Ogoljeno. Čini me sretnom. Rješava me moje boli, moje neodlučnosti i moje prestravljenosti od pogleda na budućnost. Ono mi ne dopušta da plačem. Ono je moja snaga, moja podrška.
Kako odvojiti nebitno od bitnoga? Kako odabrati na što se orijentirati? Kako odlučiti? Kako znati? U isto vrijeme…..osjećam da nemam vremena.
Duboko dišem. Opušta me. Tjera me da zaboravim, da ne razmišljam o tome.
Nešto me prekida. Odlazim.
Najgore je kad nas nešto prekine. Ali i najbolje, ako zapamtimo ono prije prekida.
eh da, pisanje je nešto od čega se ne možemo i ne želimo odvojiti, rekla bih, da je to stanje uma, permanentno... drago mi je da si se malo sljubila s tipkovnicom. lijep pozdrav i pusa
najteži je, makar meni, onaj post poslije povratničkih ili pokušajno povratničkih :) samo kreni :)
http://tonkicapalonkica.mojblog.com/p-blogeri-na-rostilj-spremni/194585.html
.jedan bolesni
sub - 15.03.2008
Ponovno čitam stari scenarij. U mraku, u pozadini još jedan trash reality show. Huh, bar se taj detalj katkad promijeni.
I, dok su svi vani, razmišljam što mi je ovo trebalo. Još jedan film, još uvijek isti krevet.
Otkad sam promijenila grad, rijetko mi se događalo da ostanem sama u stanu.
Štoviše, mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko je to puta bilo.
Onda, kad je cimerica bila u Puli.
Onda, kad je cimerica bila u Puli i kad sam bila ljuta na njega i kad je on bio ljut na mene. Kad smo se djetinjasto durili.
Smiješim se. Volim se prisjećati takvih trenutaka koje riješimo upravo onog trenutka kad se kao nešto i zakačimo.
Bezveze. Što mi je ovo trebalo?
Još jedan bljutavi film. „Mislim da ne bih mogao sam ponovno gledati film koji sam već gledao.“
Znaš što? Slažem se.
Jebeni kebab.
…Hodanje kroz zidove.
Mislim da mi je sad jasno zašto sam kao mala htjela postati tajnim agentom a ne glupom balerinom.
…I nevidljiva za većinu neprijatelja.
Kill-samoubojstvo.
Fuck! Mislim da nisam sama u stanu……
Mislim da više nikad neću imati upalu lijevog bubrega.
Nije vrijedno.
Oh, mrzim ovo.
a nešto se kao trzam.... btw,ono mi više nije broj.
šalji novi. moj znaš. kako si?
ja baš najviše volim sama gledat filmove koje sam već gledala. zato jer se unaprijed smijem na omiljene scene, a prebacujem teve program ili premotavam na dosadne dijelove. a to drugi mrze obično.
trzaš se ti, trzaš :) Lijep pozdrav draga
Na tvom blogu ću izabrati konstatirati da su se svi - subjetkivno je ovo mišljenje moje - nekako u isto vrijeme razbježali...slučajnost ili ne. U slučajnosti ne vjerujem. Koliko god sam možda bila pasivni promatrač, čitač bloga...nedostajete mi.................i to je sve! Vjerujem da si dobro, kao i mnogi na čijim stranicama sam znala završiti a sada ih ovdje, nema!
.božićna čestitka, kolaž.
pon - 24.12.2007
Što mi vrijede dobre želje kad mi je cijela ova godina bila sranje. Pitam se, čime bih zamijenila dobe želje?
Umotala sam poklone. Ali ne znam za koga su.
Zaglibila sam u paklu i nitko ne vjeruje da sam nevina.
Na dobru želju sad se smijem kao na kakvu dobru šalu.
Proklinjem dan kad sam se vratila.
Loša odluka. Od toga smo satkani. I u srži nam je da griješimo.
Postaje previše toplo. Više nisam samo apstraktno zatvorena u svoja 4 zida.
Moja je depresija postala moja svakodnevica.
Događa se raskol. Nešto što sam jedvice držala u cjelini kroz 20 godina sada puca.
A ona je već puknula.
Sretan vam jebeni božić.
Mislim da ću isključiti mobitel sutra.
Nadam se da je mobitel isključen. Javljam se samo jutarnjim komentarom. I pozdravljam.
Evo još jedan kolaž. Tvoje je lako nastaviti. Dobre želje su sranje jer mi je ova godina bila doista dobra. Pitam se, čime zamijeniti godine? Umatao sam poklone, znam za koga su, ali ove godine sam odlučio dostaviti osobno. Nitko nije nevin. Dobrim šalama nije se dobro smijati, što će nam onda ostati za loše. Vraćamo se dok imamo goriva za taj put. Depresija. Može, ali samo 5 minuta dnevno. Dobro je dok je toplo i dok su u 4 zida. Sretan Božić. Jebeno.
Božićna ironija. Svi su puni kalorija i promila, grle se, ljube, histerično plaču. U prinicipu, trude se biti sretni. Jebeš takvu sreću, ređe biti tužan. Ako ništa, bar iz protesta.
Sretna ti Nova te puno zdravlja,sreće,ljubavi i uspjeha u 2008. godini želi ti od srca Tina!
draga miach, noćas sam te se sjetila ko iz vedra neba. Strefilo me odjednamput jasno davno postavljeno pitanje, i prvi naslov tvoj koji sam pročitala - 'ko je miach?' Ne znam ni sama zašto, al našlo me tvoje ime.. vjerujem da to nije slučajno.. Jako sam začuđena, samo da znaš. Al sad ipak idem spavat. Ostavljam ti sve najljepše želje, baš ne pišeš više.... kis
.sleeping with ghosts
čet - 20.12.2007
Ništa me trenutno ne može oraspoložiti od trenutne glazbe iz pozadine.
Placebo efekt ne djeluje. Odavno sam odustala od toga.
Ulovim se svako malo kako u prolazu bacim pogled na mobitel koji leži u kutu.
Ništa. Nema te.
Pomišljam kako je jedini način izbjeći sva ova stradanja glumeći trijeznu osobu u pijanom stanju. Manje će boljeti ako alkohol opije centre boli u mozgu. Kamuflirajući tako pravu ozljedu, neću biti svjesna što se događa s tobom.
Sebe neću ni biti svjesna.
Bacam pogled na mobitel. Ništa.
Ovo više nije raspoloženje. Be mine.
Čekala sam predugo. Ovo nije raspoloženje, ovo je strah. Izdaleka smrdi, a već poznajem taj njegov smrad. Ne možeš mu pobjeći, samo te prati. Smrad.
Ne vjeruješ mi više. A to boli.
Mene. Tebe.
Mene zbog tebe, tebe zbog mene.
Nalazimo se u živom pijesku.
Bacam pogled na mobitel.
Propitkujem sebe koliko ovo još traje. U sebi tražim neki skriveni odgovor.
Nešto što znam i sama. Ili barem mislim da znam.
Dovoljno dobro.
Pokušavam prodrijeti u dubine svojeg uma. Izvući zadnju logiku koja bi mi mogla pomoći da razriješim ovu zapetljanu vrpcu.
Ne zaboravljam i ne odustajem.
Nisam kriva, nisam.
Zašto te toliko gubim?
eh to povjerenje. tako lako ode.
slabost, alkohol, prazan zaslon mobitela, tupa bol..... tako to ide. dobrodošla u hotel Broken Smile..... iv.
.ulica i ti
pet - 07.12.2007
Zapela sam o tebe. Spotaknula se na tvoju sjenu.
Možda mi fali željeza da me zabaci daleko, daleko. Gdje sam opet sama.
Zapela sam o tvoj smijeh.
Mislim da mi možda fali tuge da me podsjeti da ipak ništa nije vječno. Da razgovorom razbijem ono zrnce nove nade što ga nosim u sebi.
Sada sam sretna.
Zapinjući o tebe, ništa me ne boli. Pomišljam kako ova slika nove ne-boli ne štima.
Voljela sam kad me boljelo. Voljela sam iz toga crpiti inspiraciju.
Sada volim tebe.
Zapela sam za tebe. Pretvaraš se da ne primjećuješ mene zapetu o tebe. Vučeš me dalje ništa ne govoreći.
A ipak znam da i u mislima razgovaramo. Čak i u onoj tišini koju sam nekad obožavala nazivati samo svojom.
Više nisam sama.
Zapela sam o tvoju dobrotu. Biti skroman i ne biti škrt, teška je stvar.
Probala sam se diviti iz daljine, ali ti poda mnom i ja spotaknuta o tebe…ne funkcionira, shvaćaš li?
Hodam, a zapinjem. Spotaknuta o tebe, svijet gledam drugačije.
I kad te nema, osjetim želju za spoticanjem.
>Sada sam sretna.
>Sada volim tebe.
>Više nisam sama.
Zapela sam o tebe.
I to mi se sviđa.
e da. tako to obicno i bude.
nije vrijeđanje, to nisi zaslužila...
možda nisi htio,ali tako je ispalo. ne možeš me učiti smislu nečega kad ni sam ne znam o čemu točno pišem. to što je moja želja takva da moji tekstovi ne budu transparentni svima, ne znači da oni nemaju smisla. nego,jel se mi znamo?
lijepo je spoticati se... samo probaj ne razbiti nos :)
"kad ni sam ne znam o čemu točno pišem."
nije mi jasno na što si mislila? na to da ja ne kužim, ili ti?
ups. lapsus tipkae. ne znam=ne znaš. eh. ondak? jel se mi znamo?
pa lijepo se spoticeti, zar ne... ponekad. :D
nema tu ničeg što se ne bi čovjeku svidjelo... ne umaraj noge, nego se drži i uživaj u povjetarcu :)
Totalno razumijem ovo što si napisala...pozdrav od Tine
.the bleeding clown
uto - 27.11.2007
…a pogledaj me sad.
Od svih 5 priča, ni jedna nije moja. Bez crvenih cipelica, ali poput Dorothy, mučno trčkaram ulicama.
Gdje je sve sivo, gdje predstavljam monokromizam i gdje se ne sramim toga. To je mjesto u koje upadam.
U vrtlog sati, minuta i sekunda. Gdje me centrifugalna sila odvlači, razvlači i uvlači u sebe.
Taj sivi vrtlog vremena što razmazan je kistom…kao tempera.
Nema više vremena, nema ga više. 13 dana.
Tik-tak.
Vrijeme je otišlo.
I dok se grčim…nastojeći plesati bosa po odvratno hladnim crno-bijelim pločicama. S paukovima.
Grčim se…ogromna, bijela dvorana puni se nekim zvukom. Nisam ja. To više nije moja jeka. To više nisu moje misli.
To je netko tko gleda s prozora.
Gdje je nestala moja reputacija? Više nisam sama. Više nisam…
Ogoljena.
Jesam.
Ponovno otvaram staru ranu. Samo da bih namjerno krvarila.
Psst!
Šapućeš mi s prozora kako je život ipak ljepši u boji.
i je...lijepši je u BOJAMA...Krasno.Kiss:)))
paukovi donose sreću znaš... iako ovo nije komentar koji mi je prvi zasvrbio pod prstima... nek te boje podsjete tko si. kis
Ne mogu vjerovati da sam nekad nešto vidio u tebi.
Pomislio sam da pišeš lijepe, pametne i zaista posebne stvari, no na kraju vidim da si netko čije pisanje nema veze sa ičim. Ne smatraj ovo vrijeđanjem, to mi nije namjera. Samo želim da shvatiš da tvoji tekstovi zaista nemaju smisla.
... i ne, to nije samo moje mišljenje.
ha! moji tekstovi imaju veze sa mnom. a tvoj post JEST vrijeđanje. mene. zašto želiš da JA shvatim da moji postovi NEMAJU smisla? znaš li ti svoj smisao? zna li itko svoj smisao? mi smo ti besramnici koji smo odlučili davati smisao SVEMU oko nas/ili u nama/. moji postovi su vezani samo za mene, ne za tebe. ako ih već nisi shvatio; jesi li možda barem shvatio da oni nisu za tebe? ja sam ta koja svojim postovima daje smisao. jesam. besramna sam. a ti...prvi dojam često zna ispasti krivim. jbg, događa se. ovaj put ne na moju štetu. uživaj u svojem traženju smisla.
.superdjewojka
pon - 29.10.2007
And then she'd say it's OK
I got lost on the way
But I'm a Supergirl
and Supergirls don't cry
Da, na sve ovo želim sutra reći „u redu je“ i osmjehnuti se. Opet pišem, vidiš?
Ako se prisjetiš, znat ćeš što to znači…ako se prisjetiš. To je pitanje.
Nije mi do svađanja. Nikad nisam bila za to. Najrađe bih sada samo ležala s pustinjom u glavi. Najrađe bih s tobom ležala do kraja života, zakukuljena u onaj mali dio svemira, samo tvog i mog.
U toplini plahta bijelih bili bismo zaštićeni od vanjskog svijeta.
Ne bi bilo ljudi koji nas mogu povrijediti, natjerati nas da činimo ono što ne želimo. Ne bi bilo ovih suza i ne bi bilo toliko krvi.
Znamo da su ljudi ti koji se ne uklapaju u savršenu sliku dvoje ljubavnika.
Ljudi su krivi.
Konstantno se i iznova vraćam u vrijeme kad si mi pjevao, kad smo pjevali zajedno. Proklinjem trenutak kad je sve krenulo krivo, potvrđujući time vražju teoriju kaosa.
Nije mi jasno.
And then she'd say
that nothing can go wrong
When you're in love
what can go wrong
And then she'd laugh
the night time into the day
Pushing her fears, further along
Na sve ovo sutra želim reći „u redu je“, jer superdjevojke ne plaču, one samo lete.
Da, na krilima neisplakanih suza... ne zamaraj se time što reći.
ljudi su uviek krivi za sve..kad bi bili sami,samo vas dvoje,bilo bi savrseno..no,to se samo sanjati moze..Kissach & Hugach
miachice, superdjevojko... znam da je sada teško, ali i vrijeme i bol će odletjeti... ne znam može li se popraviti između vas dvoje nešto, ali se nadam da ćeš se što prije osjećati bolje
zločinci se uvijek vraćaju na mjesto zločina :) long time no reading, long time no wrtiting :)
pozdrav
a gdje si opet nestala nestašna naša?
koliko ju dugo nisam čula... a baš se dobro uz nju u svoja 4 zida inatiti svojoj tuzi. i ne treba zaboraviti na inat :)
O jednom prijateljstvu, o jednoj mladosti....
uto - 04.09.2007
Sada znam kako završava.
Ponukana sam opet pisati. Nastavljam pisati da ne izgubim misao. Smisao kojeg tražim godinama. Možda ga nađem u analima svojih pisanih dokaza…sebe.
Odvija se nešto strano, kao strano tijelo u mojem organizmu. Istovremeno ne želim pričati o tome. O tebi. O sebi. O nama.
Na slijedeće pitanje vezano uz nas opet ću odgovoriti istim odgovorom kao i na posljednja jednaka pitanja.
Ne znam.
Jednostavan odgovor za nešto apsolutno bitno.
I nitko neće znati kako ću se osjećati tada.
Ne volim više pričati o tebi. Iznova me oblije neka nova tuga. Znam se izgubiti u trenucima i pobjeći sa mjesta na kojem ponovno neki novi ljudi žele znati što se događa s nama.
…
Postaješ mi stranac. Osjećala sam kao da te poznajem godinama, ali ne mogu se sjetiti tko si zapravo. Uz miris lavande i mora, u mojoj si glavi sad samo slika. Vizija nečega što je još godinama trebalo ostati jednako.
Tvoja i moja vizija. Različite, a posebne na svojstven način.
Tvoja i moja vizija u sukobu.
Tvoja i moja vizija…odvojene.
U svojem pisanju uvelike osjećam nedorečenost. Još uvijek. Možda je to glavni razlog mojeg pismenog izražavanja.
Govorim ti ono što riječima ne bih bila sposobna izraziti. Fale mi riječi. Nedostaju….kao što mi nedostaješ ti.
Za razliku o mene, ti si oduvijek u prednosti. Ja sam bila ta koja se gubila, čija je slika počela blijedjeti.
Kasnije sam, zajedno s vizijom, nestala u plamenu. Kao i ti.
Žalosno je što ostaje sada na ovome…na par pitanja osoba koje nam nisu mnogo značile, ali koje se sada brižno i iskreno pitaju što je to s nama. Koje tim pitanjima muče mene, a moguće i tebe.
Ne bih znala….jer od tebe nema ni riječi.
U redu je. Ja još nisam spremna na razgovor. Ne znam što bih ti rekla. Znaš da sam slaba na riječima.
To je samo želja.
I, sada barem znam kako završava. Ostaje na želji.
Ne na ulici, na kojoj bismo se mogle susresti i proći mimo bez pozdrava.
Ne, završava samo na želji.
…
kao i ti..ni ja neznam..Kissach & Hugach
riječi su oduvijek bile samo blijeda slika osjećaja u nama, nedovoljne da ožive, a prekrasno zavodljive svejedno... nemaš pojma kako mi je drago što čitam tvoje riječi opet.. kis
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
wow, ova zadnja rečenica me baš strefila...nadam se dane misliš ozbiljno, ali ako misliš, onda čuj...-dabogda se ukočila u trenutku prakticiranja svoje odluke i ne učinila to. fakat. ništa i nitko nije vrijedan tvoje smrti i osim tebe, nitko njome ne dobija, a gubi...razmisli...plizzzzzz