Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.
Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.
Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.
Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)
written by Nejc Poharbolditalicstrikestrong
WRITTER
YOUR NAMEchange the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million Inappropriate Apologies for Camouflaging Happiness
Vrlo je neobično kada te muče dvojbe trebaš li uopće pisati ili ne. Zanimljivo je kako nema više onog elana koji je nekada postojao. Primjećujem čak i da mnogo sporije tipkam po tipkovnici. Doduše, u zadnje vrijeme sve nešto sporije obavljam nego prije. Vidi se da starim jer je vrijeme reakcije skraćeno. I samim time uočavam profesionalnu deformaciju.
Nego, udaljih se od priče.
Imala sam odličnu ideju dok sam kretala sa tipkanjem. No sada, ideja se više ne čini tako dobrom. Zaista je nemoguće pisati smisleno kada si sretan. Ili je nemoguće pisati uopće, kada si sretan. Priznajem, ni priče više ne izgledaju čitljivo kada je pisac sretan. Ili trijezan. No...vratimo se nečem drugom.
Svako malo ulovim se da pregledavam moj blog, i ulovim se kako razmišljam gdje je nestala ta mlada cura. Ta bolna i tužna djevojka kojoj je pisanje postova bio ispušni ventil. Ona za koju nitko živ u njezinoj okolini nije znao da pati. Ili je barem ona tako mislila. Još ponekad zamislim kako možda ta djevojka nisam bila ja, kako je sve te tekstove pisao netko drugi. Ali onda...dogodi se neka čarolija.
Zanimljivo je kako neke stvari, iako ih pospremimo u zaborav, ukoliko se ponovno osvježe, probude sve ono što je nekad živjelo u nama samima. Pa tako, razni mirisi i okusi mogu te vratiti u djetinjstvo. To nam je dobro poznato već (ah, dobra stara lektira!). Međutim, ako pročitaš onaj tekst, kojeg si nekada davno pisao u afektu i u trenutku kada si bio ispunjen cijelom jednom paletom istog osjećaja- taj te tekst ponovno vrati u tu istu situaciju, u tu istu prostoriju, s tim istim osobama. A osjećaji...osjećaji se uvijek nekako vrate s njima. Svojevrstan deja vu. Samo bolji.
Danas je ona moja tužna prošla djevojka opet tu sa mnom, i uvjerila me kako sam ipak ja bila nekada ona. I pokazala mi je kako se tamo više nikad ne želim vratiti. Volim ja nju. Ali ne mogu oprostiti sve ono što je nekada osjećala, zbog čega je mislila da je slaba.
I zato...volim i te svoje priče, neka su tu, nek me podsjete još jednom kasnije, na isti onaj život kojem sam uspjela pobjeći i kojem se nisam predala. I nakon kojega sam sada sretna. Do jednog slijedećeg deja vu-a.
ljudi se mijenjaju. a dobra stara janis joplin je jednom rekla :"Nikad se ne vraćaj na staro." novi počeci su tu da se započinju a ono što je iza nas jednostavno treba gledati kao neko iskustvo, nešto na čemu ćemo temeljiti sve naše buduće poteze da opet ne napravimo iste greške kao i prije.
Žena sam u srednjim godinama. Imam...no, nije važno koliko godina. Damu se takve stvari ionako ne pitaju. Imam muža i dijete. Dijete studira, a muž je uspješan u svojem poslu. I ja sam stalno zaposlena. Volim svoju obitelj, a volim i slikati i pisati. Barem sam nekad voljela. Obožavala sam čitati i knjige. Obožavala sam i Božić.
Nedavno sam se prestala boriti sa svojim problemima i prepustila sam im se. No, danas sam odlučila rješiti sve svoje probleme.
wow, ova zadnja rečenica me baš strefila...nadam se dane misliš ozbiljno, ali ako misliš, onda čuj...-dabogda se ukočila u trenutku prakticiranja svoje odluke i ne učinila to. fakat. ništa i nitko nije vrijedan tvoje smrti i osim tebe, nitko njome ne dobija, a gubi...razmisli...plizzzzzz
ovaaaj...ja nisam žena u srednjim godinama, niti žena u ovoj priči. ergo, nemam apsolutno nikakvu nakanu da to sama sebi napravim:) hvala na brizi:) ovime sam samo sebi probala objasniti postupak osobe koju poznajem. doduše,nisam uspjela.
Zatvaram oči i prelazim prstima lagano preko tipkovnice. Jagodicama osluškujem nešto kockasto, dijelom prazno, a istovremeno tvrdo i nezgodno. Razmišljam kako mi je moglo biti strano nešto što sam tako voljela nekada. Kako mi je najbolji prijatelj postao takav stranac?
Aaaah, zvuk tipkovnice ponovno obavija centre za zvuk u mome mozgu. Volim ga, želim ga, dobivam ga. Zvuk. Toliko neprocjenjivo stanje uma.
Njišem se u ritmu lagane glazbe. Ruke su još na tipkovnici. U ovom trenutku me ništa ne boli. Samo uživam. Hedonizam u svom svojem potpunom sjaju.
Zaboravila sam koliko me pisanje opušta. Umiruje sve moje strahove. Istovremeno je moj pacijent i moj psihijatar. Pisanje kao nikada do sad. Bez priče, bez izmišljanja, bez gluposti. Ogoljeno. Čini me sretnom. Rješava me moje boli, moje neodlučnosti i moje prestravljenosti od pogleda na budućnost. Ono mi ne dopušta da plačem. Ono je moja snaga, moja podrška.
Kako odvojiti nebitno od bitnoga? Kako odabrati na što se orijentirati? Kako odlučiti? Kako znati? U isto vrijeme…..osjećam da nemam vremena.
Duboko dišem. Opušta me. Tjera me da zaboravim, da ne razmišljam o tome.
eh da, pisanje je nešto od čega se ne možemo i ne želimo odvojiti, rekla bih, da je to stanje uma, permanentno... drago mi je da si se malo sljubila s tipkovnicom. lijep pozdrav i pusa
ja baš najviše volim sama gledat filmove koje sam već gledala. zato jer se unaprijed smijem na omiljene scene, a prebacujem teve program ili premotavam na dosadne dijelove. a to drugi mrze obično.
Na tvom blogu ću izabrati konstatirati da su se svi - subjetkivno je ovo mišljenje moje - nekako u isto vrijeme razbježali...slučajnost ili ne. U slučajnosti ne vjerujem. Koliko god sam možda bila pasivni promatrač, čitač bloga...nedostajete mi.................i to je sve! Vjerujem da si dobro, kao i mnogi na čijim stranicama sam znala završiti a sada ih ovdje, nema!
Evo još jedan kolaž. Tvoje je lako nastaviti. Dobre želje su sranje jer mi je ova godina bila doista dobra. Pitam se, čime zamijeniti godine? Umatao sam poklone, znam za koga su, ali ove godine sam odlučio dostaviti osobno. Nitko nije nevin. Dobrim šalama nije se dobro smijati, što će nam onda ostati za loše. Vraćamo se dok imamo goriva za taj put. Depresija. Može, ali samo 5 minuta dnevno. Dobro je dok je toplo i dok su u 4 zida. Sretan Božić. Jebeno.
Božićna ironija. Svi su puni kalorija i promila, grle se, ljube, histerično plaču. U prinicipu, trude se biti sretni. Jebeš takvu sreću, ređe biti tužan. Ako ništa, bar iz protesta.
draga miach, noćas sam te se sjetila ko iz vedra neba. Strefilo me odjednamput jasno davno postavljeno pitanje, i prvi naslov tvoj koji sam pročitala - 'ko je miach?' Ne znam ni sama zašto, al našlo me tvoje ime.. vjerujem da to nije slučajno.. Jako sam začuđena, samo da znaš. Al sad ipak idem spavat. Ostavljam ti sve najljepše želje, baš ne pišeš više.... kis
Ništa me trenutno ne može oraspoložiti od trenutne glazbe iz pozadine.
Placebo efekt ne djeluje. Odavno sam odustala od toga.
Ulovim se svako malo kako u prolazu bacim pogled na mobitel koji leži u kutu.
Ništa. Nema te.
Pomišljam kako je jedini način izbjeći sva ova stradanja glumeći trijeznu osobu u pijanom stanju. Manje će boljeti ako alkohol opije centre boli u mozgu. Kamuflirajući tako pravu ozljedu, neću biti svjesna što se događa s tobom.
Sebe neću ni biti svjesna.
Bacam pogled na mobitel. Ništa.
Ovo više nije raspoloženje. Be mine.
Čekala sam predugo. Ovo nije raspoloženje, ovo je strah. Izdaleka smrdi, a već poznajem taj njegov smrad. Ne možeš mu pobjeći, samo te prati. Smrad.
Ne vjeruješ mi više. A to boli.
Mene. Tebe.
Mene zbog tebe, tebe zbog mene.
Nalazimo se u živom pijesku.
Bacam pogled na mobitel.
Propitkujem sebe koliko ovo još traje. U sebi tražim neki skriveni odgovor.
Nešto što znam i sama. Ili barem mislim da znam.
Dovoljno dobro.
Pokušavam prodrijeti u dubine svojeg uma. Izvući zadnju logiku koja bi mi mogla pomoći da razriješim ovu zapetljanu vrpcu.
možda nisi htio,ali tako je ispalo. ne možeš me učiti smislu nečega kad ni sam ne znam o čemu točno pišem. to što je moja želja takva da moji tekstovi ne budu transparentni svima, ne znači da oni nemaju smisla. nego,jel se mi znamo?
Ne mogu vjerovati da sam nekad nešto vidio u tebi.
Pomislio sam da pišeš lijepe, pametne i zaista posebne stvari, no na kraju vidim da si netko čije pisanje nema veze sa ičim. Ne smatraj ovo vrijeđanjem, to mi nije namjera. Samo želim da shvatiš da tvoji tekstovi zaista nemaju smisla.
... i ne, to nije samo moje mišljenje.
ha! moji tekstovi imaju veze sa mnom. a tvoj post JEST vrijeđanje. mene. zašto želiš da JA shvatim da moji postovi NEMAJU smisla? znaš li ti svoj smisao? zna li itko svoj smisao? mi smo ti besramnici koji smo odlučili davati smisao SVEMU oko nas/ili u nama/. moji postovi su vezani samo za mene, ne za tebe. ako ih već nisi shvatio; jesi li možda barem shvatio da oni nisu za tebe? ja sam ta koja svojim postovima daje smisao. jesam. besramna sam. a ti...prvi dojam često zna ispasti krivim. jbg, događa se. ovaj put ne na moju štetu. uživaj u svojem traženju smisla.
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
što je bilo? grlim... (((())))