.jedan bolesni
sub - 15.03.2008
Ponovno čitam stari scenarij. U mraku, u pozadini još jedan trash reality show. Huh, bar se taj detalj katkad promijeni.
I, dok su svi vani, razmišljam što mi je ovo trebalo. Još jedan film, još uvijek isti krevet.
Otkad sam promijenila grad, rijetko mi se događalo da ostanem sama u stanu.
Štoviše, mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko je to puta bilo.
Onda, kad je cimerica bila u Puli.
Onda, kad je cimerica bila u Puli i kad sam bila ljuta na njega i kad je on bio ljut na mene. Kad smo se djetinjasto durili.
Smiješim se. Volim se prisjećati takvih trenutaka koje riješimo upravo onog trenutka kad se kao nešto i zakačimo.
Bezveze. Što mi je ovo trebalo?
Još jedan bljutavi film. „Mislim da ne bih mogao sam ponovno gledati film koji sam već gledao.“
Znaš što? Slažem se.
Jebeni kebab.
…Hodanje kroz zidove.
Mislim da mi je sad jasno zašto sam kao mala htjela postati tajnim agentom a ne glupom balerinom.
…I nevidljiva za većinu neprijatelja.
Kill-samoubojstvo.
Fuck! Mislim da nisam sama u stanu……
Mislim da više nikad neću imati upalu lijevog bubrega.
Nije vrijedno.
Oh, mrzim ovo.
a nešto se kao trzam.... btw,ono mi više nije broj.
šalji novi. moj znaš. kako si?
ja baš najviše volim sama gledat filmove koje sam već gledala. zato jer se unaprijed smijem na omiljene scene, a prebacujem teve program ili premotavam na dosadne dijelove. a to drugi mrze obično.
trzaš se ti, trzaš :) Lijep pozdrav draga
.božićna čestitka, kolaž.
pon - 24.12.2007
Što mi vrijede dobre želje kad mi je cijela ova godina bila sranje. Pitam se, čime bih zamijenila dobe želje?
Umotala sam poklone. Ali ne znam za koga su.
Zaglibila sam u paklu i nitko ne vjeruje da sam nevina.
Na dobru želju sad se smijem kao na kakvu dobru šalu.
Proklinjem dan kad sam se vratila.
Loša odluka. Od toga smo satkani. I u srži nam je da griješimo.
Postaje previše toplo. Više nisam samo apstraktno zatvorena u svoja 4 zida.
Moja je depresija postala moja svakodnevica.
Događa se raskol. Nešto što sam jedvice držala u cjelini kroz 20 godina sada puca.
A ona je već puknula.
Sretan vam jebeni božić.
Mislim da ću isključiti mobitel sutra.
Nadam se da je mobitel isključen. Javljam se samo jutarnjim komentarom. I pozdravljam.
Evo još jedan kolaž. Tvoje je lako nastaviti. Dobre želje su sranje jer mi je ova godina bila doista dobra. Pitam se, čime zamijeniti godine? Umatao sam poklone, znam za koga su, ali ove godine sam odlučio dostaviti osobno. Nitko nije nevin. Dobrim šalama nije se dobro smijati, što će nam onda ostati za loše. Vraćamo se dok imamo goriva za taj put. Depresija. Može, ali samo 5 minuta dnevno. Dobro je dok je toplo i dok su u 4 zida. Sretan Božić. Jebeno.
Božićna ironija. Svi su puni kalorija i promila, grle se, ljube, histerično plaču. U prinicipu, trude se biti sretni. Jebeš takvu sreću, ređe biti tužan. Ako ništa, bar iz protesta.
Sretna ti Nova te puno zdravlja,sreće,ljubavi i uspjeha u 2008. godini želi ti od srca Tina!
draga miach, noćas sam te se sjetila ko iz vedra neba. Strefilo me odjednamput jasno davno postavljeno pitanje, i prvi naslov tvoj koji sam pročitala - 'ko je miach?' Ne znam ni sama zašto, al našlo me tvoje ime.. vjerujem da to nije slučajno.. Jako sam začuđena, samo da znaš. Al sad ipak idem spavat. Ostavljam ti sve najljepše želje, baš ne pišeš više.... kis
.sleeping with ghosts
čet - 20.12.2007
Ništa me trenutno ne može oraspoložiti od trenutne glazbe iz pozadine.
Placebo efekt ne djeluje. Odavno sam odustala od toga.
Ulovim se svako malo kako u prolazu bacim pogled na mobitel koji leži u kutu.
Ništa. Nema te.
Pomišljam kako je jedini način izbjeći sva ova stradanja glumeći trijeznu osobu u pijanom stanju. Manje će boljeti ako alkohol opije centre boli u mozgu. Kamuflirajući tako pravu ozljedu, neću biti svjesna što se događa s tobom.
Sebe neću ni biti svjesna.
Bacam pogled na mobitel. Ništa.
Ovo više nije raspoloženje. Be mine.
Čekala sam predugo. Ovo nije raspoloženje, ovo je strah. Izdaleka smrdi, a već poznajem taj njegov smrad. Ne možeš mu pobjeći, samo te prati. Smrad.
Ne vjeruješ mi više. A to boli.
Mene. Tebe.
Mene zbog tebe, tebe zbog mene.
Nalazimo se u živom pijesku.
Bacam pogled na mobitel.
Propitkujem sebe koliko ovo još traje. U sebi tražim neki skriveni odgovor.
Nešto što znam i sama. Ili barem mislim da znam.
Dovoljno dobro.
Pokušavam prodrijeti u dubine svojeg uma. Izvući zadnju logiku koja bi mi mogla pomoći da razriješim ovu zapetljanu vrpcu.
Ne zaboravljam i ne odustajem.
Nisam kriva, nisam.
Zašto te toliko gubim?
eh to povjerenje. tako lako ode.
slabost, alkohol, prazan zaslon mobitela, tupa bol..... tako to ide. dobrodošla u hotel Broken Smile..... iv.
.ulica i ti
pet - 07.12.2007
Zapela sam o tebe. Spotaknula se na tvoju sjenu.
Možda mi fali željeza da me zabaci daleko, daleko. Gdje sam opet sama.
Zapela sam o tvoj smijeh.
Mislim da mi možda fali tuge da me podsjeti da ipak ništa nije vječno. Da razgovorom razbijem ono zrnce nove nade što ga nosim u sebi.
Sada sam sretna.
Zapinjući o tebe, ništa me ne boli. Pomišljam kako ova slika nove ne-boli ne štima.
Voljela sam kad me boljelo. Voljela sam iz toga crpiti inspiraciju.
Sada volim tebe.
Zapela sam za tebe. Pretvaraš se da ne primjećuješ mene zapetu o tebe. Vučeš me dalje ništa ne govoreći.
A ipak znam da i u mislima razgovaramo. Čak i u onoj tišini koju sam nekad obožavala nazivati samo svojom.
Više nisam sama.
Zapela sam o tvoju dobrotu. Biti skroman i ne biti škrt, teška je stvar.
Probala sam se diviti iz daljine, ali ti poda mnom i ja spotaknuta o tebe…ne funkcionira, shvaćaš li?
Hodam, a zapinjem. Spotaknuta o tebe, svijet gledam drugačije.
I kad te nema, osjetim želju za spoticanjem.
>Sada sam sretna.
>Sada volim tebe.
>Više nisam sama.
Zapela sam o tebe.
I to mi se sviđa.
e da. tako to obicno i bude.
nije vrijeđanje, to nisi zaslužila...
možda nisi htio,ali tako je ispalo. ne možeš me učiti smislu nečega kad ni sam ne znam o čemu točno pišem. to što je moja želja takva da moji tekstovi ne budu transparentni svima, ne znači da oni nemaju smisla. nego,jel se mi znamo?
lijepo je spoticati se... samo probaj ne razbiti nos :)
"kad ni sam ne znam o čemu točno pišem."
nije mi jasno na što si mislila? na to da ja ne kužim, ili ti?
ups. lapsus tipkae. ne znam=ne znaš. eh. ondak? jel se mi znamo?
pa lijepo se spoticeti, zar ne... ponekad. :D
nema tu ničeg što se ne bi čovjeku svidjelo... ne umaraj noge, nego se drži i uživaj u povjetarcu :)
Totalno razumijem ovo što si napisala...pozdrav od Tine
.the bleeding clown
uto - 27.11.2007
…a pogledaj me sad.
Od svih 5 priča, ni jedna nije moja. Bez crvenih cipelica, ali poput Dorothy, mučno trčkaram ulicama.
Gdje je sve sivo, gdje predstavljam monokromizam i gdje se ne sramim toga. To je mjesto u koje upadam.
U vrtlog sati, minuta i sekunda. Gdje me centrifugalna sila odvlači, razvlači i uvlači u sebe.
Taj sivi vrtlog vremena što razmazan je kistom…kao tempera.
Nema više vremena, nema ga više. 13 dana.
Tik-tak.
Vrijeme je otišlo.
I dok se grčim…nastojeći plesati bosa po odvratno hladnim crno-bijelim pločicama. S paukovima.
Grčim se…ogromna, bijela dvorana puni se nekim zvukom. Nisam ja. To više nije moja jeka. To više nisu moje misli.
To je netko tko gleda s prozora.
Gdje je nestala moja reputacija? Više nisam sama. Više nisam…
Ogoljena.
Jesam.
Ponovno otvaram staru ranu. Samo da bih namjerno krvarila.
Psst!
Šapućeš mi s prozora kako je život ipak ljepši u boji.
i je...lijepši je u BOJAMA...Krasno.Kiss:)))
paukovi donose sreću znaš... iako ovo nije komentar koji mi je prvi zasvrbio pod prstima... nek te boje podsjete tko si. kis
Ne mogu vjerovati da sam nekad nešto vidio u tebi.
Pomislio sam da pišeš lijepe, pametne i zaista posebne stvari, no na kraju vidim da si netko čije pisanje nema veze sa ičim. Ne smatraj ovo vrijeđanjem, to mi nije namjera. Samo želim da shvatiš da tvoji tekstovi zaista nemaju smisla.
... i ne, to nije samo moje mišljenje.
ha! moji tekstovi imaju veze sa mnom. a tvoj post JEST vrijeđanje. mene. zašto želiš da JA shvatim da moji postovi NEMAJU smisla? znaš li ti svoj smisao? zna li itko svoj smisao? mi smo ti besramnici koji smo odlučili davati smisao SVEMU oko nas/ili u nama/. moji postovi su vezani samo za mene, ne za tebe. ako ih već nisi shvatio; jesi li možda barem shvatio da oni nisu za tebe? ja sam ta koja svojim postovima daje smisao. jesam. besramna sam. a ti...prvi dojam često zna ispasti krivim. jbg, događa se. ovaj put ne na moju štetu. uživaj u svojem traženju smisla.
.superdjewojka
pon - 29.10.2007
And then she'd say it's OK
I got lost on the way
But I'm a Supergirl
and Supergirls don't cry
Da, na sve ovo želim sutra reći „u redu je“ i osmjehnuti se. Opet pišem, vidiš?
Ako se prisjetiš, znat ćeš što to znači…ako se prisjetiš. To je pitanje.
Nije mi do svađanja. Nikad nisam bila za to. Najrađe bih sada samo ležala s pustinjom u glavi. Najrađe bih s tobom ležala do kraja života, zakukuljena u onaj mali dio svemira, samo tvog i mog.
U toplini plahta bijelih bili bismo zaštićeni od vanjskog svijeta.
Ne bi bilo ljudi koji nas mogu povrijediti, natjerati nas da činimo ono što ne želimo. Ne bi bilo ovih suza i ne bi bilo toliko krvi.
Znamo da su ljudi ti koji se ne uklapaju u savršenu sliku dvoje ljubavnika.
Ljudi su krivi.
Konstantno se i iznova vraćam u vrijeme kad si mi pjevao, kad smo pjevali zajedno. Proklinjem trenutak kad je sve krenulo krivo, potvrđujući time vražju teoriju kaosa.
Nije mi jasno.
And then she'd say
that nothing can go wrong
When you're in love
what can go wrong
And then she'd laugh
the night time into the day
Pushing her fears, further along
Na sve ovo sutra želim reći „u redu je“, jer superdjevojke ne plaču, one samo lete.
Da, na krilima neisplakanih suza... ne zamaraj se time što reći.
ljudi su uviek krivi za sve..kad bi bili sami,samo vas dvoje,bilo bi savrseno..no,to se samo sanjati moze..Kissach & Hugach
miachice, superdjevojko... znam da je sada teško, ali i vrijeme i bol će odletjeti... ne znam može li se popraviti između vas dvoje nešto, ali se nadam da ćeš se što prije osjećati bolje
zločinci se uvijek vraćaju na mjesto zločina :) long time no reading, long time no wrtiting :)
pozdrav
a gdje si opet nestala nestašna naša?
koliko ju dugo nisam čula... a baš se dobro uz nju u svoja 4 zida inatiti svojoj tuzi. i ne treba zaboraviti na inat :)
O jednom prijateljstvu, o jednoj mladosti....
uto - 04.09.2007
Sada znam kako završava.
Ponukana sam opet pisati. Nastavljam pisati da ne izgubim misao. Smisao kojeg tražim godinama. Možda ga nađem u analima svojih pisanih dokaza…sebe.
Odvija se nešto strano, kao strano tijelo u mojem organizmu. Istovremeno ne želim pričati o tome. O tebi. O sebi. O nama.
Na slijedeće pitanje vezano uz nas opet ću odgovoriti istim odgovorom kao i na posljednja jednaka pitanja.
Ne znam.
Jednostavan odgovor za nešto apsolutno bitno.
I nitko neće znati kako ću se osjećati tada.
Ne volim više pričati o tebi. Iznova me oblije neka nova tuga. Znam se izgubiti u trenucima i pobjeći sa mjesta na kojem ponovno neki novi ljudi žele znati što se događa s nama.
…
Postaješ mi stranac. Osjećala sam kao da te poznajem godinama, ali ne mogu se sjetiti tko si zapravo. Uz miris lavande i mora, u mojoj si glavi sad samo slika. Vizija nečega što je još godinama trebalo ostati jednako.
Tvoja i moja vizija. Različite, a posebne na svojstven način.
Tvoja i moja vizija u sukobu.
Tvoja i moja vizija…odvojene.
U svojem pisanju uvelike osjećam nedorečenost. Još uvijek. Možda je to glavni razlog mojeg pismenog izražavanja.
Govorim ti ono što riječima ne bih bila sposobna izraziti. Fale mi riječi. Nedostaju….kao što mi nedostaješ ti.
Za razliku o mene, ti si oduvijek u prednosti. Ja sam bila ta koja se gubila, čija je slika počela blijedjeti.
Kasnije sam, zajedno s vizijom, nestala u plamenu. Kao i ti.
Žalosno je što ostaje sada na ovome…na par pitanja osoba koje nam nisu mnogo značile, ali koje se sada brižno i iskreno pitaju što je to s nama. Koje tim pitanjima muče mene, a moguće i tebe.
Ne bih znala….jer od tebe nema ni riječi.
U redu je. Ja još nisam spremna na razgovor. Ne znam što bih ti rekla. Znaš da sam slaba na riječima.
To je samo želja.
I, sada barem znam kako završava. Ostaje na želji.
Ne na ulici, na kojoj bismo se mogle susresti i proći mimo bez pozdrava.
Ne, završava samo na želji.
…
kao i ti..ni ja neznam..Kissach & Hugach
riječi su oduvijek bile samo blijeda slika osjećaja u nama, nedovoljne da ožive, a prekrasno zavodljive svejedno... nemaš pojma kako mi je drago što čitam tvoje riječi opet.. kis
*OBAVIJEST
sri - 21.02.2007
Da. Danas je dan 39.
Moja odluka će biti sprovedena u djelo.
Sve je u redu. Pozitivna je to odluka, ako gledaš sa pozitivne strane.
Danas odlazim s ovoga bloga.
Blog se ne briše. Bilo bi mi žao obrisati ga. Ostat će ovdje, dok ga vrijeme ne izgubi.
Nastojim ne biti dramatična, ali mi i ne ide baš, ha?
Jučer sam srela jednu curu.
Rekla mi je kako je pročitala moj blog. I pohvalila ga je.
Dečko pokraj nas je želio saznati adresu bloga.
Ta cura je dobila adresu od neke druge cure.
A ona pak od nekog drugog dečka.
Osjećam se jeftino. I osjećam da se moj blog osjeća jeftino.
To je tako. Kao stari bračni par:
Navika ostaje navika. I sve što jedno osjeća, osjeća i drugo.
To je neminovno stanje stvari.
A sad je došlo vrijeme da se pupčana vrpca odreže.
Tvorac je ponosan na svoje djelo.
A ja sam spremna na odlazak.
To je to.
Kako je moj dragi prijatelj Martin /:)/ jednom napravio slično, po uzoru na njega, obznanjujem:
blog je ovdje, dopušteno vam je sve stare tekstove i priče kopipejstati(ako vam je gušt…ako nije, ne morate. Mislim, mogli biste…daaa:) )
Možda sam još tu negdje. Možda me nema.
Igrajmo se skrivača.
Nađite me...
Sada vas sve lijepo pozdravljam, zahvaljujem
na svim komentarima podrške, koji su me u tužnim trenucima obradovali ili mi pokazali kako život ne kroji samo ružne trenutke;
na svim komentarima osude, koji su mi omogućili da shvatim kako trebam biti zahvalna na svojem duhovnom bogatstvu;
na svim prijateljskim obraćanjima, jer je ljepše kad znaš da nisi sam;
i najvažnije, na svim pohvalama koje su me potaknule na još bolje i kvalitetnije pisanje.
Ili, kao što bi Adamsovi delfini rekli:
'Doviđenja, i hvala za sve one ribe!'
Dan 39. stupa na snagu-SADA.
Sve vas mnogo voli *MIICH.
ideš? a ne... baš kad sam otkrila tvoj blog... pa eto, ako ti to pričinja zadovoljstvo, malo ću prošvrljati arhivom :D
ajoj..bash bed..jer,ja citah tvoj blogich redovno...al..ako cesh ti bit sretnija..oke...al,javljaj se..cujemo se..msn..Kissach & Hugach
nadam se da ces negdje nastaviti njegovati svoje stvaralastvo... jer nema razloga da se osjeca jeftino, kao ni ti... sad se sakrij... brojimo do 10 ;)
Ako ti tako misliš, onda dobro. Samo, bila bi šteta da ne nastaviš zapisivat, ili na bilo koji drugi način bilježit svoja razmišljanja, trenutke nadahnuća, slabosti i ostalih ljudskih trenutaka. Svaka ti čast, treba snage za taj korak. Nitko neće dobit adresu komada papira sakrivenog negdje u dnu ladice. Nemoj prestat pisat. Bila mi je čast. Ave!
a to si se ti odrekla bloga u korizmi? ma vratit ćeš se
meni je danas bio dan 4 (znaš kako volim tu brojkicu). Znala sam da će me veljača stajati zdravog razuma, a vidim ni ti ne zaostaješ.... if it makes u happy- it can't be that bed. nastavi pisati- objavljivala ili ne.
al bit ćeš tu, vidjet ću te ponekad, jelda?;)
Kaj se taj dan 39. nikako ne može promijenit? ha? moram ti priznat, razočarana sam ko dijete kojem su oduzeli tek pronađenu igračku. šmrc
*sve što volim.....naprosto.
pon - 19.02.2007
Danas je dan tipa 12. Nedavno sam počela popisivati dane.
Njihovu strukturu, početak, srž i kost i kraj.
I zaključila da je danas dan tipa 12.
Jutro onako, solidno. Nimalo nerviranja.
Nestalo je kiše, nešto razočaranja, naziralo se melankolično sunce. Onda, u suton.
I onda, pred kraj, zahvaljujući Murphyju(jer ništa nije savršeno) dan se mora pokvariti.
Ah, Murphy, zbilja te volim.
I tako, danas je tip dana 12.
Nazivate li ovo bolesnim- moje popisivanje dana-nemojte.
To sam samo ja.
Luda žena.
Pred kraj dana je uvijek burno. Tip 12 ima burne krajeve.
Tada, za smirenje, čitam knjige. To je normalno.
Trudim se da me ne zaboli glava. I to je normalno.
Čitam o vanzemaljskim brodova. Paaa, donekle normalno.
Kada te muči jedan od onih tipa 12 dana, onda nije ni čudno da dođeš do neobičnih zaključaka:
Adamse, i tebe jako volim, ali nakon čitanja ne mogu a da ne pomislim kako si u mladosti imao velikih problema sa autostopiranjem.
Uskoro dolazi dan 39. to je jedan od onih kad se nešto opasno preokrene, donese se bitna odluka i zbilja se provede u djelo. Dan tipa 38 je nešto sličan danu tipa 39 ali za nijansu drugačiji jer se u njemu ozbiljna odluka ne sprovede u djelo. Dakle, dan tipa 39 mi se bliži.
Znat ćete kad tako odlučim.
Obavijestit ću narod da je na snagu stupio dan tipa 39.
I zbilja ću ostaviti obavijesti.
Ne šalim se.
Ima još mnogo tipova dana. Samo ih još nisam sve proživjela otkad sam počela popisivati dane.
Dapače, jedan od onog tipa dana 38 sam imala čak više puta.
Pa tako, sjećam se, u subotu sam odlučila glumiti Holly Golightly, koju naprosto obožavam.
Jedan tako zapanjujuć lik naprosto morate obožavati.
Zaista je šteta, velika šteta što nisam to mogla sprovesti u djelo. Šteta, kažem vam.
Holly, tebe naprosto obožavam.
I obožavam govoriti riječ naprosto jer mi je to tako hollygolightlovski.
Ah, koja šteta zbog toga dana.
Današnje razočaranje nije doseglo granice, pa sam ovaj dan ipak stavila pod tip 12.
A budem li još jednom napisala nešto o čemu nisam htjela pisati(nešto kao do sada), počnite me smatrati ludom.
Veliko sam razočaranje doživjela kad sam shvatila koliko je zapravo ova država nemaštovita, i siromašna materijalima potrebnima za maškare. Jednostavno je nemoguće nabaviti upravo onu jednu sitnicu koja čini temelj tvoje zamaskirane ličnosti. Gle!, (začudo) , ovaj put ne govorim u prenesenom značenju. Ali, nekako, nisam ni očekivala da ću išta naći, pa me ovo razočaranje i nije zapravo toliko pogodilo koliko bi me pogodilo da je ovo tip dana 63.
Već je ovo tip dana 12.
Tako će i ostati.
Ah, jbg. Lude žene prolaze kroz grad.
I, da, sad bi bilo vrijeme da se zabrinete.
i ja naprosto obožavam holly golightly... a koji tip dana je najbolji? mislim, dan kad ti se događaju samo dobre stvari... koji je to tip dana?
a zašto? iapk je ovo vrijeme za lude žene, kao i svako drugo, po mom mišljenju :)
a koji je prvi tip dana? i da, murphy je zakon:)
wow...e..a imash dan tipa hmm...7?moi najdrazi brojcek...Kissach & Hugach
Ne brini se. Negacija mentalnog zdravlja je posve normalna pojava. To je početak spoznaje. Najbolja je ona faza kad osoba sama sebe uvjeri da je to (ta "ludost") ustvari dobro, na opće gađenje ostatka svijeta. Inače, odlična ideja kategorizacije dana. Opširnije drugom prilikom.
svidja mi se... ja imam dan tipa 0... kad sve jednostavno stoji osim sata koji se ipak, mada presporo, krece... ali valjda i treba poceti popisivati od nule :) pozz!!
*Zadnja stvar. "Sve još miriše na nju". 14.02.
sri - 14.02.2007
Top je baš označio podne, a ona je u tom trenutku sjedila na staroj ,poharanoj klupici u parku. Nemoguće je reći da se uplašila jer već neko vrijeme nije bila svjesna svijeta oko sebe.
Samo je sjedila, i razmišljala o jutru.
Kad je jutros ustala, ništa joj nije bilo sumnjivo. Dan kao i svaki drugi, pomislila je.
Sneno se odgegala do kupaonice,
navukla neku staru kućnu haljinu,
oprala zube,
otišla u kuhinju,
vidjela crvenu ružu na stolu,
stavila vodu za kavu,
upalila televizor,
vidjela crvenu ružu na stolu,
uzela kutijicu s kavom,
stavila previše šećera,
pokupila novine i stavila ih pod pazuh
i otišla u dnevnu sobu.
No da, svakodnevica. Osim…jedne stvari.
Vratila se u kuhinju i tek sad zapravo uočila crvenu ružu na stolu.
Pomislila je kako je nešto zaboravila. Na čestitki je pisalo….no znate, one gluposti 'sretno valentinovo', 'volim te' i slične baljezgarije kad ljudi nisu dovoljno originalni pa na brzinu napišu žvrljotinu. No, ovo nije bila obična žvrljotina.
Bila je presretna što je dobila takvo nešto, pa se nije povodila za onim tipičnim baljezgarijama što pišu svi odreda. Nikad nije mislila da je njezin mangup sposoban za takvo nešto. Smatrala ga je suviše neromantičnim pa valentinovo kao poseban dan nije uzimala previše k srcu(kao ni sve ostale obljetnice, uostalom).
Dan joj je počeo savršeno.
Nasmijala se svojoj smušenosti što istog trenutka nije zapazila ružu na stolu. U trenutku kad je pomislila da mu nije ni mislila napomenuti taj sitan detalj, auto je zatrubio. Probudivši se iz dubokih misli, uočila je da u autu sjede mladić i djevojka. A iz auta kreeeeeešti neka opaka ljubavna glazba pojačana teškim basevima.
Sjetila se kako je istog trenutka navukla nešto na sebe u čemu(sad je uočila) izgleda kao da je upravo izašla iz spota Gwen Stefani, i otrčala svojoj najdražoj i najboljoj prijateljici. Najbolja prijateljica koju je prije par godina tek upoznala, uvijek joj je prigovarala koliki je njezin mangup zapravo mangup. Ali joj to nije smetalo.
Prijateljica ju je voljela,
a sad je imala nešto čime će dokazati i da je on voli.
Na klupicu do njezine sad su sjeli neki klinci. Djevojka i dečko.
Zaljubljeni, očito. Postali su joj simpatični onog trenutka kad su zaključili da njihova prisutnost i njihovo cmakanje nije dovoljno dobro za nju(jer je ipak previše buljila), i udaljili se.
„Šteta, bili su tako slatki“, pomislila je. Pritom je nesvjesno napravila facu zgražanja na tu pomisao. Prisjetila se kako joj je bilo lijepo one noći kad su ona i njezin mangup izašli prvi put. Bila je stvarno zaljubljena. A ruža joj je bila predivna iako nije bila po ničemu posebnija od drugih ovoga jutra.
Pogledala je u izlog. Podsjetila se zašto se vratila prijateljici.
U svoj toj strci oko valentinova, zaboravila ju je pitati kada idu na koncert večeras.
Onda se prisjetila jednog koncerta na kojem je upoznala svoju najbolju prijateljicu sa svojim mangupom(koji tada još nije bio njezin mangup). Bilo im je divno te večeri(iako je prijateljica odmah tvrdila kako joj se on ne sviđa).
Uletjevši s ružom, onako smiješno obučena, ostala je u šoku.
Koliko god se sve to brzo odvilo, ipak je sve izvela u tišini pa nije omela par na koji je naletjela u njihovim trenucima nježnosti.
Nemoguće je reći o čemu je u tom trenutku razmišljala. Može se reći da je bila u stanju šoka kada osoba uopće ne razmišlja, ili je pak razmišljala prebrzo da su misli toliko brzo prolazile, vrtile se, izmjenjivale se i njezin mozak jednostavno nije bio sposoban odjeliti jednu misao od druge.
„Sranje“, prozborila je, i u stanju šoka izašla van.(ovdje je sasvim sigurno da je proživljavala stanje šoka što se vidi po samom postupku)
Sada pak nije postojalo ništa što ju je moglo omesti u razmišljanju.
Top je opalio podne, ali ona toga nimalo nije bila svjesna.
„Sranje“, pomislila je opet. „Kako je moguće da tako nešto nisam prije uočila?“
(vjerojatno još uvijek nije bila sposobna probaviti misao da je poznavala par koji je stajao ondje. Dapače, taj je par ljudi poznavala toliko dobro da nije mislila da su takve stvari ikako moguće. Njezina najbolja prijateljica i dečko. Tko bi to rekao?)
Ustala je. Putem je naišla na uličnu kantu koja se još nije ni napola napunila otkad su je jutros u 5 ispraznili smećari.
Pogledala je ružu koja više ni po čemu nije bila posebnija od svih drugih crvenih ruža ovoga jutra.
„Za sve je krivo iskomercijalizirano valentinovo“, tiho je rekla i bacila u ni napola punu kantu crvenu ružu koja je cijelog svojeg života željela biti ljubičasta.
like it..istinito,il?fora je to...a valentinovo je iskomercijalizirano.. definitivno..moja crvena ruza cijeli zivot zheli biti zhuto-narancasta..jbg..Kissach & Hugach
žute ruže su najljepše i najiskrenije...
love sux.
bruce wayne who used to be john doe
NIJE VALENTINOVO KRIVO. AL IPAK... LAKŠE JE TO VJEROVATI...
ne očekuj, pa te ništa neće ni razočarati... teška lekcija, science fiction, čini se... kis
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
ti si živa? pišeš?