...i greske pricaju price...
čet - 20.01.2005
U mojoj glavi. Ta, jedna misao. Mala. Od pete do glave, svim žilama, hladno uzbuđenje. Ili možda toplo?
Poput elektromagnetskih valova, visokog napona struje, strujnog udara. Jako sam je osjećala. U samo par trenutaka. Ta nuspojava, ta misao stvorena. Tako mnogo uzrokovanih osjećaja. Kao lupanje čekića o zid; jako kucanje srca. Hladna voda prolivena za rashlađenje; jako znojenje.
Srušila je sve moje barijere straha da će nešto poći-krivo. Prešla je granicu usana. Hrabro. Izašla u nešto sasvim novo. Nepoznato. Požalih, čim je izašla.
Opet, mnogo osjećaja. Mnogo nuspojava. Kao bolest. Kao zaraza. Mnogo misli, nepovezanih. Izgubljenih na kolodvoru razmišljanja. A sve prate jednu. Onu izrečenu.
Nove poruke putuju mojim živcima. I venama. Do mozga. Hoće li ublažiti onu već izrečenu? Tako mnogo truda. Tako malo vremena. Tako mnogo misli.
Tvornica misli je pod pritiskom. Eksplozije, para… Totalni pad sistema. Gotovo je…
Misao, sad već greška, obišla je cijeli MOJ SVIJET u brzini svijetlosti. I u brzini svijetlosti vratila se meni ravno-u glavu!
Izrečeno nisam mogla vratiti…
...biraj bezbrizno;ionako ces pogrijesiti!...Murphyjev zakon
ned - 09.01.2005
Ja uvijek ima neko mišljenje o nečemu(kao i svim,uostalom). Uvijek ispadne da sve bude drugačije od mojeg mišljenja. To postaje zamorno.
Recimo ovako: ja mislim kako je nekim našim prijateljima puno bolje u vezi nego meni i mojem dragom. Vjerojatno i oni misle da je nama bolje nego njima. Onda se sjetim da to zapravo nije istina jer se uvijek pokaže da je sve suprotno od onog kako mi se čini.
Ali, da počnem misliti kako je nama bolje u vezi nego njima, znala bih da je to upravo suprotno i da je njima super. A njima bih izgledala kao neka umišljena glupača koja misli da ima sve na svijetu.
Kako onda s takvim stavom normalno razmišljati kad znam da moje mišljenje nikad nije točno. Odnosno, mislim da znam.
Ili, još bolje, kad se dvoumim kod nekih stvari. Recimo to ovako: imam papir sa 2 moguća odgovora. Jedan je točan, jedan negativan. Ja mislim da znam odgovor, i zaokružim ga. Ispostavi se da je taj odgovor netočan. Slijedeći put, dobijem sličan papir sa 2 moguća odgovora. Sjetim se prošlog puta, i kad mislim da je jedan odgovor točan, zaokružim onaj drugi(jer ispadne da je sve suprotno!). ispadne da je moj prvotni izbor bio točan…!
Nevjerojatno. I upravo zbog toga je MURPHY za mene CAR!! On je sam rekao u jednom od svojih zakona:'biraj bezbrižno! Ionako ćeš pogriješiti!'
I sad vi meni recite, zašto mi razmišljamo ako se ispostavi da je to krivo…? Jednostavno, nema mi baš nekog smisla…
Evo, odlučila sam; sad ću prestati razmišljati…
Ali kako ću to izvesti kad mi mozak stalno radi?? Pa ja ne mogu prestati razmišljati! Miach, stani!
Ali, ne mogu. Kako naći načina da prestaneš razmišljati? To je nemoguće. Ništa nije nemoguće, govorila mi je mama. Joj, da, rekla mi je da spremim suđe u mašinu. Šta to moram spremit? Pa kad se prije nakupilo toliko suđa?? Ne, joj, trebam prestat razmišljat…
Šta da sad samo šutim? Ili? Ma joj, Miach, prestani.
Ne mogu.(uzdah!)
Evo, sad ću. Stop. (sekunda, dvije-)
A zašto ja uopće želim prestati razmišljati? Ah, da… sjetih se. Ma neću se više truditi. Bez napora nema nauke, govorila mi je mama. Joj, suđe…!
Odoh…
"...moje je ime drukcija, tako se dobro zabavljam; to sam jaaaaa..."Putokazi("Drukcija")
pet - 07.01.2005
Hmmm, ne znam… Posljednjih dana me stalno prati ta misao…
Ne znam, takva sam…
Ne mogu izgovarati gluposti koje moja frendica želi čuti jer jednostavno ne shvaćam gdje je svemu tome smisao. Takva sam, u svemu tražim smisao. Onda se ona 'naljuti' jer se ja nikad ne glupiram i jer sam uvijek ozbiljna. Mislim, ne ozbiljna u onom smislu da se nikad ne smijem i to… Smijem se, čak i prečesto. Ali, u nekim stvarima ne shvaćam čemu se glupirati.
A onda, onaj strah da ću, kad ostarim, žaliti za ovim vremenima i trenucima koje sam provela u ozbiljnosti. Trenucima kad nisam mogla razbiti svoje granice gluposti, kad nisam mogla prekoračiti te granice i napraviti nešto što je sve, samo ne pametno i smisleno.
Jesam, preozbiljna sam za svoje godine. Stariji nikad ne bi rekli da sam toliko mlada. Govore da su moja razmišljanja preozbiljna za djevojke moje dobi. Je li problem u tome što razmišljam? Trebam li, kao ostali, povoditi se za drugima? Praviti se da mi nije stalo do ničega, a onda se razboliti od ljubomore ili povraćati nad wc školjkom jer unutra, u sebi, smatram da nisam dovoljno lijepa? Samo se glupo smješkati; jer to lijepe, glupe šesnaestogodišnjakinje rade? Je li problem u tome što ne shvaćam da neke stvari ne mogu imati smisao? Jesam li ja kriva što se ne mogu zabavljati kao drugi; što je moja igra razmišljanja preozbiljna za moje vršnjake i što me baš to zabavlja…?
Ne znam. Ja sam takva. Potpuno neshvaćeno shvaćena. Moje filozofije su pitanje ozbiljnosti i onoga 'što bi bilo kad bi bilo'… Ja volim razmišljati o tome kako je nastao svemir i ima li on kraja. Podsjeća me čak i na kružnicu. Samo, gdje je njoj početak, a gdje kraj. I sve me to zabavlja. Drugačija sam od drugih. Kao i svi, uostalom. Jesam li posebna? Ne znam. Moguće. Nisam provjeravala. Tjeram li vršnjake na čuđenje kad saznaju da nikad nisam bila pijana, da ne pijem ništa alkoholno i da nikad nisam probala pušiti? Da. Ali, to sam ja. Čemu se čuditi tome, kad to nema smisla.
A opet, što ima…?
vjeruj mi, nisi jedina... precesto se pitam imali netko ko je kao i ja?
...(evo,stavila sam sama tritockice jer bi inace to stajalo;a meni se ne da smisljati naslov)
uto - 04.01.2005
...evo,danas sam promijenila predlozak. blog je jos u izradi. zazeljela sam se neceg tamnijeg. onaj bivsi mi je bio too ordinary... ovaj nije mnogo bolji,ali je dobar za zapoceti nesto.
citamo se ubrzo. pozdrav svima
...put a smile on your face... just keep on walkin'...
pon - 03.01.2005
(Evo, napokon jedan optimističan post…;))
Što je to u osmjehu…?
…pitala sam se cijelog popodneva…
Prolazila sam gradom. Mrzovoljna. Inače nisam takva, ali mi se čini da sam ustala na krivu nogu(lijevu ili desnu-još nisam odlučila;)),posvađala se s dvije osobe i prije nego sam progledala, slučajno zakačila dovratak vrata ramenom, zapela za stepenicu i zamalo pobrisala prašinu sa stubišta(oh, kako smiješno i već davno viđeno!)…
I dakle, prolazim ja(mrzovoljno) gradom pokraj ljudi koji, također, idu svatko za svojim poslom, gledajući ravno ili u nebo(u ovom slučaju i asfalt je bio jedna od opcija)…
I tako, šećem ja i dalje, sva u nekom svojem filmu, dok mi ususret ide jedna žena. Po mojim standardima, žena je u kasnim 40-ima, ali izgleda kao da ima 25, lijepo, moderno obučena i čovjek(ja!) bi pomislio da je umišljena; ono, da ima užasno visoko mišljenje o sebi, da frkće čim joj se netko ne sviđa, diže nos kad joj netko kaže nešto sto ne voli… ma, shvatili ste…
I, razmišljam ja tako o njoj krećući joj se ususret. Jadna, žena je valjda primijetila da je odmjeravam. Čovječe, sad kad se sjetim, meni bi bilo užasno neugodno da sam tad bila na njenom mjestu, te bih vjerojatno samo brže-bolje prošla pokraj, skrećući pogled. Ali, ne i Ona… što je bila bliže, to mi se više smiješila. Ljudi moji, ona je meni POKLONILA osmjeh, i to onaj od uha do uha. Onaj lijepi darežljivi osmijeh. U istom trenutku činilo mi se da mi baš taj osmijeh govori: 'hej, mala, diži glavu! Život je lijep! Misli pozitivno!'
A zatim je samo prošla pokraj mene.
Na mojem se licu prikrao sitan smajl… ne moram ni reći da mi je taj osmijeh uljepšao dan…:))
Usput, negdje sam pročitala; 'kada se nekome nasmiješite, devet od deset ljudi će vam uzvratiti osmijehom i uljepšat ćete dan bar dvoje ljudi.'
Stoga, osmijesi su besplatni. Podijelite ih s nekim. Podijelite ih sa svima!:)) Miach* vam želi ugodan dan…:))
jedan od boljih postova:)
Ej, ljubice! napokon sam i ja dosla na tvoj blog;))
sorry zbog prijevoza! cujemo se... m
Ej, ljubice! napokon sam i ja dosla na tvoj blog;))
sorry zbog prijevoza! cujemo se... m
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
vjeruj mi, nisi jedina... precesto se pitam imali netko ko je kao i ja?