*Behind every bitch there is a man who made her that way
pon - 22.01.2007
Na današnji je dan, prošle godine, sve pošlo krivim tokom…
Znala sam da će me godišnjice stajati glave….
*Pitanje: Zašto je to još uvijek bitno?
prošlost moraš zaboraviti da bi mogla živjeti u budućnosti...
slažem se special.... btw, to ti je loš izgovor(Behind every bitch there is a man who made her that way)... budi faca i od njega napravi dobru osobu.
get over it, ljube, i meni je 21.1.bila godisnjica da sam ga upoznala... sad ce 25.2. biti godina dana da smo skupa.... i sta cu napraviti? napiti se kao bacvaaaaaa!!!!! ako te vec ucinio 'bitch'- pa budi bitch i zajedbi godisnjice! sad cu ja doci u PU pa cemo zusammen malo tugovati i tak to.
u biti nije. nije bitno. ti si odlučila da bude bitno.
odg na tvoj komentar: ali ej, ti si to doživjela... ma neki način si se suočila sa tim... ali ja ne... živim u konstantnom strahu od toga. (jbt ispada da imam ptsp) paranoja minimalne vrste =)
vidim da nas muče godišnjice :)
hej hun, samo da ti se javim i ako nadjes odgovor na pitanje javi. meni treba odgovor.
*znaš li što ta riječ uopće znači?
čet - 18.01.2007
Psihastenija.
Možeš li mi reći gdje se nalazi granica? I uvjeriti me da je već nisam prešla?
U mojem strahu od visina, ja znam da se trebam kloniti rubova.
Znaš li i ti svoje ograde? One do kojih smiješ doći da bi pozdravio susjeda, ali ne i pogazio njegovu tek pokošenu mirisnu travu?
Našla sam se na mjestu na kojem ćemo provesti noć. Ili na kojem bi je proveli da smo ostali u množini. Sad sam sama, u stanju u kojem nisam navikla.
Da nije ukinuto, nazvala bih to mjesto „Čistilištem“. I ti bi se složio. Da se očistiš od svega što je ikad bilo izgovoreno. Znam da bi.
(Mene ne možeš prevariti.)
Tako tipično. Sjećam se, nekad sam bila zaljubljena. Sad sam zarobljena.
U onome što bi i ti nazvao Čistilištem. Štogod to bilo.
Prestala sam vjerovati u čuda. Zaboravila sam kako magija izgleda.
Ne volim slučajne susrete. Uvijek osjetim krivnju kad mi netko napomene da sam se promijenila. Ne volim te navoditi kao razlog tome.
Mirisi me odvlače u prošlost. Dok smo još postojali „mi“. I želja da te sada imam.(Objektivno gledajući, sada te više nemam nego što te imam.)
Još pamtim sve naše posljednje riječi.
Uz Tonyja Cetinskog, nadam se da vrijeme liječi sve rane. Iako je već mnogo vremena prošlo.
Tako sam neodlučna. Zapela sam u vremenu, zaboravljajući kako dalje.
Još uvijek sam dijete…
Čista psihastenija, kažem ti. Trudim se, zbilja!
I želim zaboraviti. Ali ne mogu pustiti.
Detoksikacijom nastojim otjerati ptice. I njihov pjev što podsjeća na tebe.
Katkad samo poželim da i ti mene poželiš. Ali da ne pogaziš svježe pokošene travke…
Ja još uvijek ne vidim granice…vidiš li ih ti?
And when the lights go out, you'll know I'll be missing you…
…but sometimes I wonder if you miss me too…
stvarno s dusom. onak,vise nego dobro. pre-dobro.
Tako bi osjećaji izgledali da se nalaze na papiru. Da se vide golim okom, a ne samo srcem. Tako izgleda duša razapeta između četiri ugla ekrana, s jakim pozadinskim svijetlom iza nje. Vidi joj se unutrašnjost.
znaš, dijelimo isti filing, i ja svoje grnanice vidim. iza sebe. sad više nema nazad. nema jer previše se toga dogodilo...i samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane.
zanimljiv post i zanimljiv 2. komentar:) kako je lako doći u fazu u kojoj se većinu vremena propituje samog / samu sebe. dobar je osjećaj kad se ti unutarnji demoni mogu pretočiti u riječi, bar znaš da nisi izgubila orijentire i da ti je još uvijek jasno što se događa inside, koliko god to kaotično ili neugodno bilo. lijep pozdarv
*Definitivno. Pokušaj 4.?
uto - 16.01.2007
Zaboravljena mladost.
Oštri predmeti.
Slomljeno staklo.
Trčanje sa škarama je opasno. Ma nije. Zbilja?
Odbijam nacrtati obiteljsko stablo. Povezano s majkom.
Uništeni snovi. Ili nešto drugo?
Previše Brandyja. Premalo smijeha.
Tiha noć. I Billy Talent.
Asocijacije na ono što se nekad zvalo Život.
Istina je precijenjena riječ, smisao, činjenica. Stvar?
Prokockana mladost.
Bol u ušima. Prevelika buka.
I previše, previše Brandyja. Definitivno.
mmm,meni se ne sviđa... ali ja ionako nisam fan poezije pa nisam siguran koliko je moje misljenje relevantno.
meni se svida iako je tuzna..je tuzna,ne??definitivno ;D Kissach & Hugach
*u nekom abnormalnom svijetu, ovo bi bilo oproštajno pismo ljubavniku. Mi živimo sada kada pisma ne postoje više. Jbg, promašila sam stoljeće..
ned - 14.01.2007
Da…
Da postoji ona strana života u kojoj bi svatko bio jedinka, znala bih.
Da postoji taj svijet gdje ljudi ne bi bili ovisni o ljudima, primijetila bih.
Da postoji sve ono što te okružuje, a da to nisu laži..bilo bi lijepo. Uočila bih…
Što je ljepota?
To je spoznaja kako negdje postoji netko tko zna kako živjeti, to je paralelni svemir u kojem znam da neću vidjeti ono što bi moglo boljeti, to je dio dana kada ona zna da te ne smije spomenuti, to je trenutak kada znaš da me ne smiješ čitati, kada znam da te nema, ali te ipak želim vidjeti…
Znanje je moć.
Ona kaže da zna. On misli da oni pojma nemaju. Oni kažu da treba gledati. A misle, zapravo, da treba znati.
Ona kaže da ne želi vidjeti. On tvrdi da mu je sve jasno.
Oni misle da ipak ništa ne znaju.
Ona zna. Oni ne znaju.
On kaže….
Prestanite.
Da…
Da postoji neki kraj u kojem nitko ne mora objašnjavati zašto postoji, otišla bih.
Kad se uplašim, da znam da će me netko zagrliti. Mjesto gdje me neće biti…tamo ću ostati.
I mjesto gdje se neću stavljati u navodnike i pojašnjavati što bi koja riječ trebala značiti. Gdje neću objašnjavati sebe. U navodnicima….
Ali, ti ćeš znati…samo to.
To je ljepota.
Ja se samo nadam da ćeš znati mene. Spoznati.
Ona zna. U navodnicima.
Mislim da te prate…
ne kuzim zadnju recenicu:/ inace je tekst lijep, i slutim cime je inspiriran... ne brini, mislim da bi pismo prošlo i u ovom dobu. serem se na sms-ove....
*Dalekozor uperen u drugu stranu života.......
uto - 09.01.2007
Tumarajući ulicom, prolazio sam pokraj mnogih izloga. Pokušavao sam se usredotočiti što je ono što me nagnalo da baš ovoga dana izađem iz kuće. Nikako se nisam mogao sjetiti.
U svojem naporu da sigurno prijeđem ulicu, zapazio sam djevojku kako sjedi u jednoj od slastičarnica na uglu. To je bila jedna od onih lijepih, starinskih. Slastičarnica, mislim.
Imala je onu Crveno-Bijelu tendu i Natpis( kojeg bih vrlo rado podijelio s vama da baš ovoga dana nisam zaboravio naočale!).
Gledajući tu djevojku u izlogu, kako sa svim guštima jede svoju tortu, zamišljao sam kako je ona blažena što ne zna što mi je zapravo na umu. O ne, ne mislim ja na nikakve prljave misli. O, ne…
Htio sam reći, ona ne zna kakve mene brige tište. Ja sam krenuo u potragu za svojom zagubljenom rukavicom. U cijelom tom procesu(mojeg izlaska iz kuće i mojeg uočavanja djevojke u izlogu) ja sam se upravo sada sjetio što je bio cilj moje potrage.
A ta je djevojka izgledala toliko bezbrižno, jedući svoju tortu, kao da ni u jednom trenutku ne bi mogla ni primisliti kako bi se meni svijet mogao srušiti u slučaju da ne nađem svoju rukavicu.
A ta je djevojka tako spokojno jela i dalje, ne obazirući se na brige jednog starčića u potrazi života. Ona je sada već slavodobitno jela taj zadnji komad čokoladne torte, bez ikakvih briga za ostatak svijeta. Ona je jela u staromodnoj slastičarni s Crveno-Bijelom tendom.
Ali ovo nije priča o slastičarni s Crveno-Bijelom tendom i Natpisom kojeg ne mogu pročitati jer nemam očna pomagala. Niti je ovdje priča o tome kako sam ja, začudo, ostavio svoje naočale kući.
Djevojka je još jela zadnji komad torte, premda ni o njoj ovdje nije priča.
Razmišljao sam kako se ta djevojka ne bi ni okrenula da je, eto slučajno, otkucnuo čas za smak svijeta. Ona je samo jela svoju tortu ne razmišljajući kako negdje postoji netko poput mene tko traži svoju desnu rukavicu.
Shvatio sam da je vrijeme da krenem doma. Već sam se počeo pripremati na smak svijeta, kad mi je nešto sinulo. Primisao da sam rukavicu možda zagubio negdje doma u potpunosti me razveselila. Pomislio sam kako je došlo vrijeme da ubacim malo optimizma.
Pogledao sam djevojku
Iako ovo nije priča o djevojci niti je to priča o slastičarnici!
Ovo je priča o tome kako sam jednom, jednoga dana, u potrazi života otkrio kako malo optimizma u pričama ne može naškoditi ljudima…..
:)
ali MALO optimizma:) previše nema smisla... samo nastupaju razočarenja.
Pa, cura je jela tortu, i to čokoladnu.. Uffff, nebi se ni ja obazirala da papam tako finu tortu.. Al ja to mogu samo zamišljat jer ja ne smijem papat slatko.. I jesi našao rukavicu na kraju?? Šta ti ona zapravo toliko znači???
kod mene je problem što sam previše optimistična...pa se u većini slučajeva razočaram... :-(
*Takva su vremena, stari....
pon - 08.01.2007
Tmurnog li jutra. Savršeno vrijeme za pogrebe, pomišljao sam izlazeći iz auta. Uočio sam hrpu ljudi kako se kreću prema istom mjestu pa sam pomislio da je upravo to grupica ljudi koju trebam pratiti. Svi u crnini, odavali su počast djevojci.
Da mi to nije posao, držao bih se one svoje da pogrebi nose nesreću. Ali mog urednika takve stvari nisu zanimale. Imao sam rok i taj sam članak morao završiti.
Toliko ljudi nisam vidio još od davnog pogreba starijeg gospodina kojeg su pogubili murjaci.
-„Da, bila je dobra djevojka. Svi su je voljeli.“
-„Da, da, svima će nedostajati.“
-„Da mi je samo znati zašto je to napravila..“
Par je starijih baba šuškalo kratko nakon završetka. Pogurao sam se malo naprijed da čujem o čemu pričaju. Nije mi dugo trebalo jer su ubrzo odustale od razgovora i krenule pomoći u kuhinji.
Ja sam naletio na mladog gospodina nadajući se da će mi on pomoći da istražim dovoljno za svoj članak i u roku ga predam uredniku.
-„Oprostite, gospodine…“, brzo sam uletio.
-„Oh, vi ste onaj novinar, jelde?“
-„Jesam, htio bih vas priupitati….“
-„Ne morate se ni truditi…nitko ništa ne zna. Svi samo nagađaju. Nije ostavila oproštajno pismo, problema nije imala….lijepo vam preporučam da si uštedite vrijeme i odete.“
-„Poznavali ste ju?“, nisam mogao tako brzo odustati.
-„Jesam, bila mi je najbolja prijateljica.“
-„Oh, žao mi je….“
Nakratko sam zašutio. Nisam znao bih li trebao dalje nastaviti ili iskušati sreću na nekome drugom. Spominjanje sreće mi se u ovom trenutku učinilo toliko paradoksalnim da sam brže bolje počeo smišljati pitanja koja želim postaviti.
-„Možete li ipak popričati sa mnom?“
-„O čemu? Bio sam s njom toga dana…“
-„Što se točno dogodilo? Niste je uspjeli spriječiti?“
-„Što vam je? Mislite da sam Supermen?! Skočila je, eto što je bilo. Bila je buntovnica bez razloga i nitko joj nije više vjerovao.“
-„Buntovnica bez razloga?“
-„Aha. Ma znate ono, kad je bila najveća tišina u knjižnici ona bi naglas počela pjevati „Ustani, bane!“…namjerno bi oblačila različite čarape, stavljala različite rukavice, nosila majice naopako, i kape isto. Ako bi išta bilo poredano po abecedi, ona bi namjerno to promijenila,pošarala je svaki zid koji bi stigla. Bila je posebna….jednostavno, tako.
Pričala je da će se baciti sa balkona, da će optrčati cijeli svijet, da će se popeti na Mount Everest, ali znate kako je…“
-„Znači, rekla vam je da će skočiti u provaliju, ali joj vi niste vjerovali?“
-„Takva su vremena, stari. Jednostavno je…ljudi ne vjeruju ljudima.“
uh, koja priča..ali u jednom se slažem - ljudi ne vjeruju ljudima!! ali to nije ništa čudno.. što ti vjeruješ??
Uh koji užas!!
Nije da optužujem i okrivljujem al koji k***c se morala ubit??
Za sve postoji riješenje, pa čak i ako je imala nekih problema- ona nije mogla nać izlaz za njih..
Sad je napravila još gore, nanijela bol svima koji su je voljeli.. A nje nema više..
dokazala je d point.....pa makar i po cjenu životu....nije bila glupa mala....;)
hmm..kika je confused...to stvarna prica,il??al,def se slazem,ljudi ne vjeruju ljudima..makar,tesko je nekad povjerovat u neto takvo,jer se obicno misli da samo time privlace paznju...a nekad ta paznja koju bi ljudi trebali obratit je dovljna da nekog sprijeci...mene je...Kissach & Hugach
pokazala je d point- ali je mrtva. što se mene tice, cijena je previsoka... a ljudi ionako i dalje ne vjeruju ljudima.. sviđa mi se poanta;)
malo me plase neki detalji (razlicite carape u prvom redu). Ja te puno volim. zapamti t. napisi si na ruku: "I me jako voli"
*pokušaj treći. Miich upoznaje svijet. Poezija na vidiku(ili ne?)
sub - 06.01.2007
Mrzim, mrzim
Mrzim ljude
Koji dođu jednom
U tri mjeseca
Sa svojim čvrstim stajalištima
Pobiju sva moja
Ogole me
Misleći da me poznaju
A onda odem
Pretvarajući se kao-
Da ih u životu nisam srela.
(Molim, spremite rajčice…ovo je bio samo pokušaj.)
da... nije dobar osječaj :-)) al je lipo sklepano :-))) pozdrav
pita profa: "što je pjesnik htio reći?"
-da mrzi tvrdoglave ljude koje ne žele promjeniti svoja mišljenja, a koja istovremeno svima guraju pod nos.(no ne znači da nisu u krivu.) koja mi je ocjena?
hepi new year i swe the best...sa zakašnjenjem...stej kul..
bye
kako je dobro...Čtotalno se Čslazem...Kissach & Hugach
nisam sigurna mogu li povezati to s nedavnim nemilim prepiranjem tebe i b oko cestitanja NG... ali ja, enivej, isto MRZIM takve ljude.
...
pet - 05.01.2007
Zajebi ti novogodišnje odluke. Donose samo loša sranja.
Čini se da odrastam; uvidjela sam koliko naivnosti ima u vjerovanju da jedna noć može promijeniti sve. Tražim jednu riječ, ali je nikako ne mogu naći. Jednu da opiše ono što upravo jesam.
Isključiva. Da. To je moja riječ.
Nemojte me krivo shvatiti. Razumijem ja koji je cilj novogodišnjih odluka.. i da, želim biti dobra osoba. I ove godine isto. Kao i svih onih prošlih-a vjerojatno ću poželjeti biti dobra osoba i u narednima.
Ali što će mi to?
Ljudi lažu. I ljudi umišljaju stvari.
I situacije zahtijevaju da ljudi lažu.
I ljudi očekuju da ljudi lažu.
I ljudi su govna.
Neki.
Ali u globalu.
Ta odluka je jednaka onoj da preko noći možeš postati lijep. Ili da preko noći možeš postati uspješan. (NE i onoj da preko noći možeš postati otac…jer MOŽEŠ!)
Pa čemu onda sve odluke koje sam u životu donijela?
Nisam se mnogo promijenila…
Sad proklinjem barbike. One s kojima sam se nekad davno kao mala igrala.
To je prokletstvo starenja: sada bi se svi vratili i učinili stvari totalno drugačije. Totalno! Ali ne možemo.
Da sam bar opet mala, zavrnula bih barbikama vratom, prognala sve one iz familije koji su mi ikada kupili to malo izblajhano čudo koje bi u stvarnosti bilo visoko 180 cm i imalo struk 40cm…
Ne, preko noći ne možeš postati dobar. Možeš se barem početi truditi.
KLIK!
Danas sam dobra.
KLIK!
Danas sam zločesta.
KLIK!
Danas ću pomoći.
KLIK!
Prestat ću piti.
KLIK!
Počet ću piti.
KLIK!
Volim te.
KLIK!
Ne volim te.
KLIK!
Volim te.
KLIK!
Kratki spoj……Shutdown!
Postrojenje eksplodiralo.
ne,. jedna noć ne mjena ništa. samo pregrizeš usnicu i kažeš onu poznatu 'neću to više nikad napravit'. logično je, zapravo, da ljudi lažu. lažu sami sebe, zašto bi onda druge štedjeli. najbolje je ne donositi odluke. dobro, možda ne najbolje, samo lakše...
ha! po barbikama vidim da te inspirirao nas danasnji (pre)visesatni telefonski razgovor... drago mi je da opet pises... kizzy
HIHI,ja fakat ne volim barbike..kao mala ja sam ih mrzila..kao i sad..grr...kako je to postalo ideal po kojem se netko treba ravnat??lol..a odluke...hmm..ne vjerujem da se ljudi mogu mjenjat preko noci,al ako se netko potrudi..mozda i uspije..al ne preko noci...Kissach & Hugach
ma u pravu si, ali taj dan barem natjera one koji to inače ne rade da se malo zamisle nad svojim životom:)
općenito mrzim lutke... a klaunove još i više......zašto svi žele mijenjati svoju prošlost? pa makar bilo dijelova koje bi rado zaboravili- to nas čini onakvima kakvi jesmo...iskustvo, teme za razgovor...ma KARAKTER. moja novogodišnja odluka je bila da se ne napravim novogodišnju odluku..koji kul paradoks... zapravo se bojim lagat samom sebi...
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
prošlost moraš zaboraviti da bi mogla živjeti u budućnosti...