...
ned - 27.11.2005
U ovom malom svijetu duhova nema nade za cerebralnu romancu dva lista iz pepela. Uz pitanje identiteta ide i pojam kreativnog nereda.
Neke komplikacije su zasrale cijelu mou buduću koncepciju. Pa sam shvatila da me sudbina ionako nikad nije voljela.
Tužan je ovo dan, zaista. Kao da ti je cilj nasmijati psa! Imati plan doživjeti stotu. I pozdraviti sve koji te poznaju.
nisam baš puno skužio (ali očito ni ne želiš da te ljudi skuže :), ali napokon netko tko zna šta je kreativan kaos (kod tebe nered). baš mi je drago...
ja želim nasmijati psa, doživjeti stotu i pozdraviti sve koji me poznaju.... kiss
maastaB8,gledaj ostale tekstove...kod mene nikad ne znaš o čemu pišem...i svi ti omanji neredi stvaraju poveći kaos. a ja ga nazvah kreativnim...;)
vidiš, tu se razlikujemo; tvoj kaos je u tvojoj glavi, u tvojim mislima i rečenicama, ali moj je nešto malo drukčiji, moj kaos je u mojoj sobi! a ja ga nazvah kreativnim... :)
btw, sudbina ne postoji!!!! laku noć...
hahaha i ja imam kaos u sobi!! a su lijepe rečenice ;) kiss
u mojoj sobi(a i glavi) nije kreativni kaos, to je nesto gore. ja se koristim tim terminom kao isprikom, a svrha je postići viši cilj. izbjeći bospremanje.
ja razumijem o cemu pises.
Ne znam ata se desava s tobom. Ne javljas se, ne pises vise na svom blogu. Ili se nesto ozbiljno dogada ili si previse sretna i zaljubljena da si zaboravila na sve ostale (nadam se da je ovo drugo). Ljubavi vidimo se za dva tjedna kad moramo na jednu dugu kavu. Svasta je novog kod mene, nesto dobro, a nesto lose. Velika pusa
u ovom svijetu gdje comesi sacrari largitioni i comesi reri privatari vladaju državnim financijama i carskim imanjima,a pod ˝nemilosrdnom palicom˝ medžlisa i njima uzvišenih divana, deblji kraj uvijek izvlače jadni smerdy iako bi Iranci rekli da smo mi zapravo njihovi, a da nespominjemo čifluk sahibije.....
tvoji najdraži stratioti!
(Ri)
..a meni se sviđaju kreativni neredi, neredi u mislima, riječima, djelima...to znači da smo živi i još uvijek imamo s čime i o čemu razmišljati...kako god, pozdravljam tebe i sve znane i neznane!
jel' mozes ti to mrvu veselije? :)
a šta je ovo kakva je ovo poezija..osjećam se ko neko drvo, svi pišu nešto pametno, samo ja lomim kosti na skejtu, koji kurac....btw, lijepa pjesma...inače kako si ti, sexy :))) zajebavam se, daj napiši nešto novo, sad kad znam da imaš blog si najebala :))) da ne duljim vidimo se...prije ili poslije...pozdraw iz moje sobe...štogod :) klarich
...
pet - 18.11.2005
…Ti zbog mene, ja zbog tebe
pitam se ima li te uopće…
Ili me vuče svojoj blizini
strah od voljeti
s tim još mogu biti voljen
može me izbrisati…
Ondje sam gdje ti završavaš. Stojim s putokazom u ruci. I slijedim te posvud.
Zanemari likove sjena što kruže uokolo. To je samo moje malo čudovište što me vodi tamo gdje si ti.
…ima li tu mjesta za mene;
sasvim mala rupa je dovoljna
da se ušuljam u tebe…
Snena plešem u kući od snova. U meni je nešto krivo spojeno. I kao da plivam protiv rijeke, mašući rukama punim zvijezdama. To sam ja. Hodam po jezeru. Jer vjerujem.
…sad sam spreman da se bacim
pod korake tog sna…
Svaki pogled priču skriva u kutu mojeg oka. U suzi tkanoj na drvenom vretenu. A pjesma je još uvijek naslikana na mojem srcu. I pomislih…da me nešto proganja. Horori ovoga svijeta. Stravične slike istine.
…jer sve je nevažno, sasvim sigurno
pored tebe, svaki će refren
pasti u vodu...
(dijelovi su iz Urbanove pjesme 'Mjesto za mene')
kako ja volim tu pjesmu...
Btw, nisi pod svoje blogere stavila tri zgodna dećka :)
vidiš,imaš pravo...odmah!
...
čet - 17.11.2005
Napisala sam cijeli post o današnjoj priči koju mi je otac prepričao. O svim strahotama rata što su se događale u mojem rodnom gradu Vukovaru.
Kopkala me i jedna činjenica što sam je danas saznala. radi se o mojoj majci. Tada sam i plakala.
Otac mi je potom odao jednu tajnu, o budućnosti i njegovim planovima.:)
Toliko me mučilo da sam o svemu pisala, olakšala si dušu i...shvatila da je preosobno, te da nije za objavljivanje. sačuvat ću taj post za sebe. Možda ću ga jednog dana, kada budem više zrelija, ponovno htjeti pročitati i shvatiti na potpuno drugačiji način od današnjeg. Još nije vrijeme.
No, ono što mi otac konstantno govori:' Trebaš shvatiti da ono što imaš u glavi i prave prijatelje ti nitko ne može oduzeti, a prave prijatelje će ti nevolja pokazati!', a uključuje i činjenicu da je,očito, potrebno izgubiti sve u trenutku, kako bi shvatio što si sve imao, neću nikada zaboraviti. Heh, kao da se rađamo u kući od pijeska i uporno je gradimo iznova na obali, ne shvaćajući opasnost od prvog većeg vala. obično se tada sve ruši.
Iz dnevnika, 18. studeni 2005.:
Nisam dovoljno hrabra. Potresno je slušati o ratnim strahotama, gledati slike mrtvaca i razrušenih domova i sve to proživljavati iznova. Prisjećanje na Vukovar me uvijek rastuži. Kad ga odem posjetiti,vidim da je na njegovom mjestu sada samo mrtav grad. I milijune prekinutih budućnosti i izgubljenih snova...
Mene Vukovar uvik rasplače. Samo kada se sjetim svih grozota ne mogu biti jaka, suze same idu, jer previše se života tu ugasilo, obitelji razorilo, i dječačkih snova uništilo...
...
pon - 14.11.2005
Noćas nisam tražila mnogo. Samo san da me milo dotakne. Da noćas ne ostanem usamljena slušati glasne sekunde što beskrajno otkucavaše nemile mi prazne trenutke. U savršenoj tišini…
Nedostaje mi pogled na prelijepo. I mirna glazba za uši. Krikovi što ih proizvodiše u mojoj tišini…krvarile su mi uši. A kada nema više potrebe za pronalaskom tuđe slomljene duše…ja postajem čudovište.
Zar ne vidiš koliko sam čekala na taj trenutak? Onda kada ne bih u tišini ništa morala objašnjavati. Kad bi tišina bila tiha glazba što polako uspavljuje. Zar ne čuješ kako glasno molim u sebi? Tišinu…tišinu da molim i do boga preklinjem. Tišinu, što me ostavlja usamljenom, bez sna na licu.
Dotakni me samo. Donesi mi mir.
U mojoj savršenoj tišini…ni noćas nije bilo snova.
...Agonija suza...
sub - 12.11.2005
Poznajem je dugo. I oduvijek sam znala da ima jako gustu kosu. Ali na to zapravo nisam obraćala često pažnju. Jučer sam se u njezinoj gustoj, crnoj i kovrčavoj kosi potpuno izgubila. Onako, dok sam je grlila, njezina je kosa brisala moje suze.
Bila je crvena u licu; s agonijom u pogledu. Iz daljine se moglo vidjeti kako njezinu tugu i prazninu u srcu neće ispuniti vrijeme. Ili, bar neće ubrzo. Zamolila me da pričam. Pa sam pričala o glupostima, o vremenu, o njezinom ogledalu što smo joj ga darovale za rođendan. Prošle godine, već. Tko je tada mogao znati?! Nitko, ah, nitko ni sada ne razumije.
Danas su je obišli mnogi. Činilo se da nema kraja. I svi su plakali gledajući je kako plače. Ja sam bila jaka.(Plakala sam ranije doma, kada nitko nije gledao.) 'Kako će sama?! Prerano će morati odrasti…', govorili su mnogi. A nitko ne može ni naslutiti o čemu je ona razmišljala. Toliko ljudi na pogrebu dosada nisam vidjela. Zna se tko je bila preminula. A ona…ona je samo hodala u crnini za vijencima i lijesom, s bijelim šalom što joj ga je majka poklonila. I plakala je kao da sutra više ne postoji. Kao da su sve nade za nju umrle. Plakala je kao dijete bez majke.
...miach*... sta da ti kazem, uspjela si me rasplakat sad... a na pogrebu nisam plakala. meni je isto draze kad niko ne gleda... :(
ipak se nesto dogadja tamo na vrhu istarskog trokuta. samo, zao mi je sto nije pozitivno... ja se u takvim trenutcima sjetim rečenice iz nekog starog filma: "bog ne bi pred tebe stavio nešto s čime se ne možeš nositi."
lako za nas ostale...moja je prijateljica izgubila mamu...pitam se,zna li ona da se ipak može nositi sa time?:(
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
nisam baš puno skužio (ali očito ni ne želiš da te ljudi skuže :), ali napokon netko tko zna šta je kreativan kaos (kod tebe nered). baš mi je drago...