...Kiss The Rain...(Billie Meyers)
sub - 23.07.2005
I, sada kada me znaš, kada sam potpuno tvoja i ničija više, što sada? Strah me.
Još i sada me trnci prolaze. I nakon toliko mjeseci još uvijek mi je stalo. I gola istina sada klizi niz moja usta i iz mojih očiju. Ne postoje riječi koje bi opisale nebesku sreću i potrebu kojom te želim zadržati. I kada ne želim razmišljati o tome, ne mogu si pomoći a da ne osjetim da mi nedostaješ. Noćne misli padaju u ponor, gdje crnilo jede moju dušu i ostavlja tešku bol na površini. Stvarnost pleše na mjesečini. Istoj onoj mjesečini na kojoj me stalno ljubiš. A opet, strah me budućnosti i svemirskih vrata koja vode u nove galaksije, nove veze bez pomaka. Nema svijetla kao ikakve nade da nakon oblaka dolazi sunce. Tko će me tada uvjeravati da se snovi ostvaruju kada nam se ni ovaj san o kojem sinoć pričasmo neće ostvariti?
Došli smo daleko na ovom zajedničkom putu gdje nam ni krijesnice nisu bile potrebne-vodila nas je zajednička ljubav. Nešto mi govori da smo na kraju puta… Molim Te, uhvati me za ruku i nemoj puštati vrtlog realnosti da me uzme pod svoje okrilje. Odvedi me daleko, provedimo noć zajedno da Te barem jednom mogu gledati dok spavaš… Izgubimo dan samo gledajući jedno drugog. Snovi se ipak ne ostvaruju. Hoćeš li me probati uvjeriti u suprotno? Strah me. A Tvoje tužne oči ne odaju mnogo.
Treba proći još mnogo, a tako mnogo smo već prošli… I treba toliko truda i napora uložiti da održimo ovo što imamo. Vjeruješ li da ćemo uspjeti? Statistike i činjenice nam ne idu na ruku. Strah me. I ne znam hoće li mi sama pomisao na to da smo negdje pod istim nebom pomoći da mi manje nedostaješ… A što kada to pukne? Koliko će suza biti dovoljno da prebrodim taj teški brodolom?
Bojim se. Volim te…
' Keep in mind
Were under the same sky
And the nights
As empty for me as for you
If you feel you can't wait till morning
Kiss the Rain
Hello?
Do you miss me?
I hear you say you do,
But not the way I'm missing you'
Billie Meyers-Kiss The Rain
Neovisno o boli koja te prati i strahova koji ti vjerojatno malo pomućuju razum, reći ću samo jedno. Postoje laži, proklete laži i statistike. Ne vjeruj im. Snovi se mogu ostvariti SAMO ako imaš snage i volje sanjati.
za ovaj je san potrebno dvoje...ne znam koliko je druga polovica spremna uložiti snage i volje.
Ne vjerujem više u snove, ne vjerujem više u bajke. Život je surov i gadan, otme ti sve. Ja sam živjela san i u sekundi se sve promijenilo. Sada me strah živjeti, a još više me strah sanjati.
Najčešće svemu lijepom dođe kraj...
Zato pusti nek traje i nemoj ga unaprijed zamišljati. Pokvarit ćeš si doživljaj.
Nije bitan cilj, bitno je putovanje... Ili tako nešto.
nemoj se bojati...naučićeš jednom ;))
Isuse,kad čitam komentare odmah se sjetim kako je nekad bilo.Uživaj draga moja u frcanju,uživaj u ljubavi dok je imaš,uživaj u svemu lijepome što nosi.Nemoj se opterećivati što će biti da dođe kraj...ja sam se opterećivao previše i time si uništio prilično užitka.Kad dođe kraj prebrodit ćeš koliko god to teško bilo...svemu dođe kraj...ljubavima,lijepim stvarima a i životu.Nemoj plakat,sakupi sve prekrasne momente koje njeguješ u uspomenama i ponesi ih ponosno na kraj života.Moderna vremena su prebrza vremena,dani prolaze bezvezno...izdvoji i uzdigni sve te lijepe trenutke.Jer su neprocjenjivi.Uživaj u ljubavi,uživaj u životu.Tvoj Bezimeni.Pusa.
ej,bezimeni...ovo je dio o onim pričama o vezi na daljinu...vidjet ćemo hoće li uspijeti.:(
svaki san je samo san; nakon svega. moja veza na daljinu nije uspjela
...priča o Veroniki...
čet - 21.07.2005
Moj život je moja vlastita kreacija. Ona je proizašla iz teškog stanja duha, crnih skrovišta moje duše. Možda jednog dana budem imala sreće pa saznam da sam samo pogreška. Tužna pogreška 7 sekundi rađanja svijeta. Možda mi onda bude lakše. A možda kao Coelhova Veronika odlučim umrijeti. Ipak, nema nas mnogo koji ništa ne osjećamo. U trenucima poput ovih nema boli, nema straha ni veselja ni ljubavi. Samo čudna, isprazna samoća koja loše djeluje na ego. Mrak u kojem se nalazi samo jedna postaja, čekaonica u kojoj očekuješ smrt da te prozove na vratima. I, ne biste vjerovali, ovo mi je čak jedan od boljih dana! Nisam suicidna. Još uvijek u meni ima trunčice hrabrosti. I nisam bolesna. Izgubila sam volju…za danom, za poslom, za užitkom.
A opet…živimo samo s jednim ciljem; da umremo. Jadno…
'-Ti si jedini čovjek na ovom svijetu u kojeg se ja mogu zaljubiti, Eduarde. Jednostavno zato što tebi, kad umrem, neću nedostajati. Ne znam što jedan shizofreničar osjeća, ali ne vjerujem da može osjetiti nostalgiju.
Možda će te na početku čuditi činjenica da više nema noćne glazbe, makar, kadgod Mjesec bude na nebu, naći će se vjerojatno netko da zasvira koju sonatu-ovdje, u sanatoriju, svi smo mi mjesečari.
-Ni ti meni nećeš nedostajati, Eduarde, jer ću biti mrtva, daleko odavde. I kako se ne bojim izgubiti te, ne brinem ni što ćeš misliti o meni; danas sam svirala za tebe kao zaljubljena žena. Bilo je savršeno. Najbolji trenuci mojeg života.
On se povuče korak-dva unatrag. U njegovim je očima bilo drugo pitanje: kada će se vratiti za klavir? Kad će odsvirati nešto novo, da ispuni njegovu dušu bojama, patnjama, bolima i radostima svjetova svih tih ludih skladatelja, što su u svojim djelima živjeli za vječnost?
Ona uhvati njegovu ruku i htjede ga povesti do ležaja, no Eduard to uljudno odbije. Radije je stajao pored klavira, strpljivo čekajući da ona ponovno zasvira.'
Paulo Coelho, 'Veronika je odlučila umrijeti'
I u trenutku kada je smrt krenula kucati na njena vrata, volja za životom se vratila. Iako sam siguran da si došla do kraja knjige, ne želim spoilati, samo ću reći da se sjetiš kako knjiga završava. A, opet... Coelho je vječiti optimista.
Glupo bi bilo da kažem da znam kako se osjećaš, ali znam da ponekad (pogotovo u zadnje vrijeme)razmišljam poput tebe. Jednostavno u ničemu ne vidim smisao i nemam volje za ničim. Pogotovo kad vidim da se cijeli život i sve ono što si gradio sruši u sekundi poput kule od karata. Pozdrav
seraphim:naravno da sam došla do kraja knjige...i čini mi se kako je samo rečenica 'svijest o smrti potiče nas da i dalje živimo'(ili sl.) od dr. Igora potpuno točna...vjerojatno me ta svijest iskreno tjera da živim.
h-man,vjerujem ti...bilo bi sebično misliti kako si u svemu sam i kako sve proživljavaš sam...na tvoju posljednju rečenicu sam jednom imala i post i još uvijek ne znam kako se izvući iz toga...valjda sve prolazi s vremenom-čekanje je ono što ubija...
"...još jedan dosadan dan, budim se, podne je, u mojoj sobi nema te..."(E.T.)
pon - 04.07.2005
A kiše niotkud… Bilo bi krasno kad bi pala i oprala ovo moje razočaranje koje me toliko tišti. Svu ovu bol koja izbija kroz pore cijelog mojeg bića ponovno udišem kao da se utapam u bespuću tvoje nepostojanosti. Sad si samo prah. Težak uteg kojeg i dalje nosim oko vrata dok tražim izlaz iz ovog prokletog oceana. A sva mora su toliko daleko, toliko daleko. Gubim dah samo razmišljajući o tvojim pokretima. Mislili su da će odlazak biti težak. Mislila sam da se nikad nećemo moći rastati. Trebalo je trajati vječno. I toliko je suza trebalo poteći. Tada bih se kupala u oceanima svojih suza; onako naga sa strahom u očima. Naš san… nisam ni predočiti mogla koliko me trebalo boljeti gledati te kako odlaziš.
No sada je sve tu… Teški oblak razočaranja nadvio se nad moje besciljno prostranstvo. Bez kiše. Ni to mi nisi dao. Oblak koji sada ne želi otići. Čak ni onda kad sam pokušavala razumjeti. Čak ni onda kad mi nisi dopustio blizu da se potrudim dati ti podršku. U najvažnijem mogućem trenutku nisam mogla pokazati tko sam zapravo i što prema tebi osjećam. Nisi me učinio svojom već samo usputnom prolaznicom. Jedino što sam bila, bila su pisma moje usamljenosti. Čak ni pjesan o ljepotama života i njegovim slapovima nije me mogao ponovo učiniti osobom. Bila sam duh. I sad sam ostavljena ovdje na uglu kao promrzla mačkica. Gdje si me izgubio?
Mislim da znam na što ciljaš. Al samo mislim, jer ne znam, ove tvoje rijeci ostavljaju previse praznog prostora. moj savjet, mada ne tražen,slijedi: Promjene su sastavni dio života. Za mene najbitniji. Na njih treba gledati kao na dugoročno ulaganje. Razmisli o prednostima koje nose. One su kao tuširanje- onaj znaopj će napokon sići s tebe...
Mislim da znam na što ciljaš. Al samo mislim, jer ne znam, ove tvoje rijeci ostavljaju previse praznog prostora. moj savjet, mada ne tražen,slijedi: Promjene su sastavni dio života. Za mene najbitniji. Na njih treba gledati kao na dugoročno ulaganje. Razmisli o prednostima koje nose. One su kao tuširanje- onaj znaopj će napokon sići s tebe...
boxa,nije stvar u promjenamamoj organizam žudi za promjenama),nego u jednom događaju...možda ti ispričam jednom.
evo samo da te pozdravim. I'M BACK!
e,baš sam danas bila na tvom blogu u nadi da si došao...good to have you back...(btw,jučer sam pričala sa wendy clear;))
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
Neovisno o boli koja te prati i strahova koji ti vjerojatno malo pomućuju razum, reći ću samo jedno. Postoje laži, proklete laži i statistike. Ne vjeruj im. Snovi se mogu ostvariti SAMO ako imaš snage i volje sanjati.