Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Danas sam odlučila biti emo.

 

-jer mi se nosi crno

-jer sam tužna

-jer mi se plače i ne mislim na dobro

-jer mi je majka skoro zapalila sobu(ali je uspjela zapaliti samo dio stola)

-jer se prisjećam starih vremena i ljutim se na bivšeg

-jer slušam Angels And Airwaves(jer oni to zaslužuju) i My Chemical Romance

-jer se želim tako obući danas i ne izaći van

 

Pa sam nalakirala nokte u crno. I plakala cijelo vrijeme praveći se da je to zbog skoro zapaljene sobe. Ali je to bila samo krinka.

Upravo shvatih da već dugo nisam spominjala majku. Neka. Tako je bolje. (bude li skoro zapalila još nešto, posvetit ću joj jedan bijesni post. Samo to će dobiti. Tako sam odlučila.)

 

Danas sam radila. Koliko-toliko.

Da nisam išla na posao, obukla bih se kao pravi emo. Kad bolje razmislim, da nisam danas trebala raditi, bila bih u Veneciji i možda ovog posta ne bi ni bilo.

Vjerojatno ga ne bi bilo.

Ma znam da ga ne bi bilo.

Dapače, ovaj post je nastao isključivo zbog pomanjkanja broja tužnih postova sačuvanih u mojem kompjuteru. A imam ih mnogo. Samo nisu tužni. Tekstovi, mislim.

 

Napravila sam nepotrebnu digresiju. (sad bi se frendica smijala. Obožava kada upotrebljavam tako inteligentne izraze jer joj to iz mojih usta zvuči smiješno. Neka. Nazvat ću je sutra i cijelo joj vrijeme nabrajati vrlo inteligentne izraze. Poslužit ću se rječnikom!)

 

Na poslu je jedna cura. Vrlo zanimljiva. I dobra, čini se.

I ondje, na poslu, stalno pričamo o vrlo intimnim stvarima. Da, toliko nam je zanimljivo.

I svakog sam puta nakon posla tužna. Jer pričam o bivšem.

I o vremenu koje je nekad bilo.

A onda otkrivam nešto novo u nečem starom.

I svakog se trenutka sve više ljutim.

Jer sam puna razočarenja.

 

Čini se kao da sam samo to-magnet za razočarenja.

I sve mi se čini kao da ni to više nije dovoljno. Počet ću privlačiti i prašinu(premda se to fizički čini nemogućim.)

 

Stoga, danas sam emo. Samo to, vrlo kratka rječca.

Sa crnim noktima.

I sve što mi preostaje sada jest da pjevam:

But the one thing that I will most willing prove

That when you're gone I'll be fine without you

 

Jer su oni to zaslužili i jer mislim na Blink 182 kojih više nema. Rasprsnuli se. U oblaku crnog dima.

***sada se dvoumim trebam li ovo objaviti.

Danas je dan sjećanja. I dok se svi sjećaju, ja nastojim zaboraviti. I uspjevalo mi je, do trenutka dok nisam došla na blog.

Ono što me sada zabrinjava jest...neka čudna potreba, neki čudan osjećaj.Kako bih se trebala osjećati? Tužna već jesam...podsvjesno je to valjda bilo zbog Vukovara. I još uvijek jest.

Da, ja sam Vukovarsko dijete. I takvo ću i ostati. Rodni grad se ne zaboravlja, on ostaje u srcu. Kakav god sada bio.

Jedino što ga sada krasi u mojoj kući, jest plaketa predana mojem ocu, poručniku, koji je branio i svoj i moj rodni grad.

Gotova sam. To je sve čega ću se prisjetiti. Još samo ostaje da odem na grob, na Vukovarsko groblje i ostavim cvijeće. To ću učiniti onda, kada nitko ne bude gledao i kada se cijela nacija okrene svojem nekom poslu.

Danas je samo jedan od onih dana. Dana kad sam tužna. Zbog nekih svojih problema.