...Bal Pod Maskama...
pet - 29.04.2005
'Pazi!'
Vikala sam svakog dana. Svakog dana sve glasnije i glasnije. Upozoravala sam ih na sebe. Tvrdila da me ne poznaju.
Nosila sam natpis oko vrata; 'OVO ovdje nisam ja!'. I derala sam se. Iz koristoljublja. Ali, derala sam se. I vikala na svakoga tko me htio pobliže upoznati. Nosila sam tada maske, ali nisam se skrivala iza njih. Čak i kada nisam htjela pokazati svoje pravo lice. Besmislice? Čak i kada su došli do mene, i prije nego me pitali kakvu to masku nosim, sama bih im rekla. Upozoravala sam ih na stvari koje se skrivaju iza nje, te moje maske. I objašnjavala da stvari nisu tako lijepe. I uvjeravala ih da tu masku poslije skidam. Ipak, nisu slušali.
Na upozorenja se nisu ni brecnuli. Svaki je htio jedan ples otplesati s njome. Opčarala ih je njezina ljepota, njena raskoš, stil, boje. Bila je predivna. Savršena, zapravo. Sviđala im se ta maska. Htjeli su joj ugoditi, svidjeti joj se.
I oni su se njoj sviđali-svaki u svoje vrijeme. Na upozorenja su zaboravili. Odbijali su ih prihvatiti. Tvrdili da su jači od toga. A ja sam se toliko uživjela u masku da sam i sama zaboravila upozoravati ih. Mea culpa.
Njena špagica je bila toliko pričvršćena za moju kožu da nisam više ni osjećala ni raspoznavala gdje joj je kraj. No savršeno stanje uma polako je završavalo, uloge su postajale sve otrcanije, predstava je polako bljedila u mislima nedužnih prolaznika.
Došlo je vrijeme da se skinu maske. Nisam više upozoravala. Mislila sam da je ta maska moja slika, zrcalni odraz mene same. Skinula sam je. Bez buke, bez strke. Bez ikakvog upozorenja.
A onda, ŠOK! Nisu naučili. Nisu bili spremni. Nisu toliko voljeli, niti se nisu trudili shvatiti. Nisu prepoznavali osobu za koju su mislili da je dobro znaju. Maska je bila samo prividan osjećaj stanja, samo ružna navika. Ono što se nalazilo ispod, bilo je nešto drugačije. Nešto s čime nisu naučili živjeti.
Najviše sam JA stradala…zbog mog zaborava, mojeg ne upozoravanja. Bila sam ranjena ptičica upucanog krila.
Nastupilo je mračno razdoblje. Čisti blackout! Nisam to mogla podnijeti, svu tu promjenu. Nisam mogla stati…
Zaboravila sam tko sam i što sam. Zaboravila sam što radim. Zaboravila sam tko želim biti. I…vratila masku. Samo zbog ugode, jebenog osjećaja ponovnog užitka. Bila sam slabić i nisam znala kako drugačije zadržati ono što sam mislila da je odmah pokraj mene. Našla sam kraći put i pošla njime.
No, najkraći put nije nužno i pravi put!:(
Maska i dalje stoji…renesansa je. Ponovni preporod. A ona i dalje stoji na istom mjestu u punom svojem sjaju. Nema natpisa, nema buke i halabuke, nema vike i strke. Nema ničega, samo ogoljela figura i njezina maska…za tuđu pobudu, i užitak.
(Ono što su vidjeli ispod, još nisu zaboravili…)