Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

-„Pa gdje si, dovraga, nestala?! Ljudi ti žele čestitati….svi te čekamo dolje. Gospođa Ivanić želi objaviti kritiku tvoje izložbe, plus, kaže da je fenomenalno ispalo.“

-„Da?, upita ona. Umjetnica. „Posluži je dijetnom kolom. I keksima koje sam noćas ispekla. I zamoli je da pričeka, zadržat ću se.“ Nakon što je to rekla, izađe iz kupaonice umotana u šal i rukavice. U čizmama.

-„Mislio sam da ćeš se presvući u nešto ležernije, ali sad već malo pretjeruješ! Pa što će ljudi reći?!“, pogledao ju je kritički od glave do pete. Volio je kako se oblačila, baš onako, po njegovom ukusu. „Ali što je previše, previše je!“, zaključio je.

-„Idem. Sori. Žurim.“

-„Gdje ideš?!“

-„Ne znam! Gdje si ostavio svoj brijači aparat?!“

Ostao je zabezeknutog pogleda. „kakav vražji aparat?!“

-„Jesi li ga vidio ili nisi?!“, sad već pomalo napeto upita ona.

-„Ne, nisam ga vidio.“

 

-„Našla sam ga, dobro je! Posudit ću ga, oke?“

 

Nakon par minuta, ona je opet brzo prozujala sobom. Zbunjivalo ga je njezino naglo spremanje.

-„Što će ti brijači aparat?“

-„Nosim još voštanu jabuku, grijače za noge, otvarač za boce, papire i kistove. Čokoladu. Sobnu lampu, ružičaste sunčane naočale, naljepnicu za auto i alu-foliju. Da, mislim da je to sve. Odlazim.“

-„A gdje odlaziš?! I to u šalu i rukavicama…u po' ljeta?!“

 

Ostala je samo stajati. Naglo se okrenula prema njemu gledajući ga kao da ne može vjerovati u ono što je upravo čula. On se pobojao da nije nešto zaboravio. Jebi ga, pamćenje važnih datuma mu nikad nije dobro išlo.

Ona je otišla do prvog praznog zida, izvukla iz torbe kist, stavila malo tempere na njega(one jarke, crvene) i počela nešto šarati. U gornjem lijevom uglu zida nacrtala je veliku točku omeđenu kvadratom.

-„Ovdje se nalazim ja!“, objasnila. Zatim je iz te točke povukla ravnu dijagonalnu strjelicu prema donjem desnom uglu zida gdje je nacrtala X. „A ovdje idem!“ zatim je na kist stavila malo zelene boje i nacrtala novu strjelicu kojom je okružila mjesto na koje ide te se vrh strjelice vratio na mjesto na kojem je sada. „A ovdje se vraćam!“, zaključila je.

 

On je ostao zbunjen. „I, gdje točno ideš?“

-„Tamo daleko, tako blizu doma“, odvratila je.

-„A čemu to?“

-„Postala sam klaustrofobična u ovom svijetu!“

 

Nije više znao što da kaže. U isti tren napao ga je roj misli. Od svega napora više nije znao što da misli. Ona je već bila na vratima.

-„Falit ćeš mi!“, doviknuo joj je.

-„Nemoj zaboraviti Ivanićku ponuditi keksima. Zadovoljna sam kako su ispali!“

-„Što da joj kažem? Koliko ćeš se zadržati?!“

Ništa. Kao da je viknuo u prazno.

Skoro je izašla u potpunosti, ali se vratila na vrata:“I nahrani Milicu!“

-„Koga?!“

-„Eh, Milicu…susjedinu mačku!“

-„Daj mi samo reci što će ti moj brijači aparat?!“

-„Oh, pobogu, pa znaš da nisam agresivna! U slučaju da me netko napadne, branit ću se njime….pogodit ću ga u glavu i pobjeći! Heh….ključevi su ti negdje na stolu. Zaključaj pri odlasku!“ I ode.

 

Ostao je minutu zabezeknuto. Još nije mogao povjerovati. Pa ipak, počeo je brzo razmišljati što će reći Ivanićki i ostalim ljudima u galeriji. Pri odlasku, pogledao je na stol, primijetio kako nedostaju dvije voštane jabuke, nasmijao se i pomislio: „lude li umjetnice!“ i izašao.