...it's all about-friendship...
pet - 17.12.2004
znam,znam,rekla sam da cu vam napisati jednu pricu o pozitivnom razmisljanju,ali... eto,ne zelim vam o tome pricati... dosadno...:)
dakle,moja danasnja tema je o cemu drugom,nego o prijateljstvu...
samo,ne znam sto da o njemu kazem... hm,pa mozda je dobro jednostavno ne reci nista... ne znam...
jedno vrijeme sam imala najbolju prijateljicu(bar sam tako mislila)... u tim trenucima imala sam nekog kome se mogu povjeriti u bilo koje doba dana i noci.... i ona se mogla povjeriti meni... stalno smo bile zajedno... imale smo zajednicke prijatelje... nekim cudom,poklopilo se da u isto vrijeme imamo i decke... no,kad je ona bila sama,ja sam non-stop bila s njom... vise mi ni decko nije bio vazan,a moram priznati,ni ostali prijatelji... cinilo mi se kao da ce to prijateljstvo trajati vjecno... nakon 2 i pol godine intenzivnog druzenja,posvadjale smo se... je li vrijedilo? nije... jesam li ja kriva? mozda. mozda je i ona kriva... ne znam... mozda nam jednostavno nije bilo sudjeno da budemo najbolje prijateljice...
razisle smo se na odvratan nacin... posvadjale smo se... nije vrijedilo. jednostavno,nije vrijedilo naseg prijateljstva...
ona je bila temperamentna osoba... nikad nisam mogla znati kako ce ragirati na neku moju rijec... cesto bi se dogadjalo da eksplodira na neku sitnicu,a za pet minuta tome se smije... radi toga,mnogima je bila mrska... to je upravo ono sto sam ja zavoljela... tu vecer,kad smo se posvadjale,mislila sam da ce me sutradan nazvati i zezati me kako smo takvoj gluposti dopustile da nas zavadi... cijeli dan sam cekala,ali-nije nazvala... ja,kakva jesam-tvrdoglava i ponosna,nisam htijela nju nazvati... smatrala sam da je red na njoj da to rijesi...(naravno da sam to mislila kad sam znala da ce je proci... ili sam barem TADA tako mislila...oh,kako li sam se samo prevarila...) ni slijedeci dan nije nazvala...
nakon par dana,tjedan,sam je napokon vidjela. slucajno. prolazila sam gradom i susrela je kako sece s drugom prijateljicom(onom s kojom je bila kada mene nije bilo)... osjecala sam se povrijedjenom... pozdravila sam je,lagano,kao da se bojim njene reakcije,ali odgovor nisam dobila...
evo,vec skoro cetiri i po mjeseca ona prolazi pokraj mene bez pozdrava... kao da te nase dvije godine nikad nisu postojale... prolazi pokraj mene,kao pokraj zida... ne vidi me. pravi se... a i ja se pravim da me to ne pogadja... glumim da mi je svejedno jer sam naucila da je skrivajuci se iza maske najbolji nacin da te svi ostave na miru... najbolja obrana. iako sam glumila da mi je svejedno,u srcu sam bila slomljena... povrijedjena do bola...
prije 3 tj.,poslala sam joj poruku da mi je zao zbog svega,da mi nedostaje i da bih je htijela vidjeti da sve to raspravimo i makar ostanemo kakve-takve prijateljice... ne trazim nista posebno,samo pozdrav... do danas,jos nije dogovoreno mjesto i vrijeme susreta... ah,progutala sam svoj ponos i javila joj se,ali sam velika kukavica da to zavrsim i "sprovedem" svoj plan do kraja...
od nase svadje vise nemam najbolju prijateljicu... iskreno,nisam je ni trazila... znam da treba vremena i da takvo prijateljstvo dodje samo od sebe,ali tesko je. uzasno mi je tesko,pogotovo kad mi treba netko... prekid sa deckom sam takodjer sama preboljela... da je ona bila uz mene,znam,bilo bi mi lakse...
danima sam si govorila da njezin postupak pokazuje da joj nije stalo... ne kazem da ja jednako nisam kriva. jesam,ali ona se nimalo ne trudi to popraviti...
ah,gotovo je... kroz zivot se ide i uci... ja sam naucila jos jednu vaznu lekciju:prijateljstvo je,uz znanje,krhko i ako ga ne njegujes ono ce pasti i razbiti se u tisucu komadica... i tad ce sve biti gotovo... u vazne dijelove svojeg zivota-prijatelje,treba ulagati i davati sebe...
stoga,pripazite,jer prijatelji su najvece zivotno blago...
YOUR NAME
change the pic if you want.
M.I.A.C.H.=Million
<