...mala noćna muzika...i još jedan dijalog.
pon - 28.08.2006
-Odlaziš?, tiho ga upita.
-Odlazim, odgovori on.
-Kada?
-Sutra ujutro.
-Zaboravit ćeš me, zar ne?
-Hoću.
-Baš ti hvala.
-Pa zar nisi to htjela? Ili se upravo premišljaš?
-Ne, ne premišljam se. Samo se…bojim.
On joj se približi, vrlo polako jer nije znao koliko će mu blizu dopustiti da bude. Potom je duboko pogleda. A onda se počne praviti da spava.
-Hej!, dovikne ona.
-Što?
Tišina. Tu se ona promeškolji, izvuče ruku izvan pokrivača ispod kojeg su se oboje zavukli i počne ga milovati po licu. Onda jagodicama prstiju počne ocrtavati njegove crte lica. Kad je završila, naglo mu je prstom pritisnula nos. Počela se smijati.
-Luda si, znaš to?
-Znam. (počne sve jače i sve češće pritiskati njegov nos)
-Pusti me!, vikne on.
-Nitko te ne drži.
-Ti si me zavezala za svoje srce.
Ona ga pusti. Pogleda ga. I pusti suzu.
-Da. Odlučila sam da te volim. Ali sam ustrajna u namjeri da te zaboravim.
On se okrene na drugu stranu. Kao malog, učili su ga da muškarac nikad ne plače. To rade samo žene. Ali ipak, ovu je bol teško mogao zadržati za sebe, i u sebi je prokleo što su ga od malih nogu učili tom mačističkom pristupu. Proklinjao je svijet u kojem muškarci nisu smjeli plakati!
Šuti on. Šuti ona.
-Sutra ujutro?, upita ona.
-Sutra ujutro, ponovi on.
-Da. A ovo je mjesto na kojem ćemo provesti noć.