Na prste obje ruke mogu nabrojati koliko je noći bilo ovako. I poslije sve to sažeti u jedan gnjevni post.
pet - 14.07.2006
Jebeš ti i izgled i popularnost. I to što se svi žele družiti s tobom. I što te svi žele upoznati. Ili te svi znaju, ali ti ne znaš tko su oni. Jebeš sve to.
Sama sam došla. Sama sam otišla. Nisu me ni pozdravili. Nitko od njih.
Ostavljena. Opet.
Po ne znam ni ja koji put. Nije ni prvi ni zadnji put da sam išla sama doma.
U 4 ujutro.
Po mraku.
U novoj haljini. S velikim dekolteom.
Bez para na računu. (Za nijedan poziv: u slučaju nužde si dozlaboga sjeban.)
Pijana. Teturajući.
Tužna. I gnjevna. Ili samo gnjevna. Da.
Štogod.
Jebeš ti sve prijatelje. I sve koji žele biti s tobom-kad se svejedno nakon napornog, 4 sata dugog sešuna smješkanja, ti moraš vraćati doma-sama. Nakon onog „neugodnog iskustva“(ovo je previše ublaženi oblik) nakon kojeg dvije godine nisi mogla pogledati ni jednog muškarca osim svojega oca. Jer si previše nježna. I jer te takve neke stvari mogu previše izbaciti iz takta. I opet se nakton toga vraćaš doma sama. I nakon što si se sama sebi zaklela da više nikad nećeš dopustiti da ideš sama doma. Budalo.
Nikad nisam znala održat obećanja. Jbg.
To je to:odluka je pala.
Dosta mi je izlazaka. Samo sranja. I cijeđenje onoga što je moglo postati odlična zabavna noć.
Ne idem više van. (Bar dok ne položim ovaj faking vozački i nabavim si neki auto!:p)