Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Zaista i ponekad se zapitam:postoji li zbilja.

Postoji li zbilja stvarnost.

Postoji li zbilja stvarnost iluzije.

Zaista i ponekad se poigram riječima. Kao nikad i uvijek prije.

 

'Ostavljene žene

Uz obale sjede

S vodenim očima, one ljepše su no ikada…'

 

Ne znam gdje pripadam, i ne znam gdje da tebe smjestim. A on…nisam ni sigurna postoji li više. Pa se igram začaranog trokuta(u kojem nema mjestu ljubavi-samo fizički interes, možda?). Još jučer tražila sam oprost. Od tebe, da. Jer bila sam ostavljena i trebala sam nekoga. Kao mala uplakana djevojčica. Potpisala sam smrtnu presudu. Sebi, tebi, onome što je bilo/onome što je moglo biti. Danas sam dobro. Ne treba mi tvoj oprost. (kad bolje razmislim, možda sam ja bila uzrok i povod tvojem ponašanju?).

 

'Ti znaš da,

Žena dijete ostaje

Uvijek kad je ostave…'

 

Zaista i ponekad se uplašim. I onda vrištim dok cijeli svijet ne ogluši. I u kutu čekam novu pjesmu, da dođe da me ponese nekim novim svjetovima. Novu pjesmu, kao onu prije tebe i onu koju si ti donio. Pitaš se tko si, zar ne? Nesvrstan si. Kao i ja u svojim teškim tmurnim mislima. Zaista i ponekad se zamislim…i umorim od razmišljanja.

 

'Budi nježan, to je najmanje što možeš…'

 

Gdje je bila moja glava kad je on odlazio, gdje moja glava sada spava kad se on ponovno vratio…sve me to mori. Čovječe, zapamti da hodaš malen pod zvijezdama.

Ja znam svoju budućnost. Prilično je slična prošlosti. Onom trenutku kad su me napustili. Kad me on napustio. Kad si mi ti lagao.             I onome kad sam čekala novu pjesmu da dođe.

 

'Ti znaš da,

Žena dijete ostaje

Uvijek kad je ostave…'

 

U periodima i intervalima sam usamljena. Još uvijek nisam našla riječi kojima bih to objasnila. To je kao da tražiš da objasnim sebe. Ne mogu. Niti želim. Nema odgovora na ono pitanje zašto više nisam fascinantna nakon par mjeseci. A on se vjerojatno držao one stare: ne shvaćaš koliko ti nešto znači dok to i ne izgubiš. Držao se te stare, pa se opet vratio.

S njegovim povratkom ja sam obnovila onaj već spomenuti trokut. Ti, on i ja. On, ja i ti. Kako god okreneš.

 

Zaista i ponekad se zapitam: tko sam, zbilja. I postoji li zbilja uopće.

Zaista i ponekad se zapitam: gdje sam i kome pripadam. I tada se uvijek vratim Urbanu…