Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Ma Carver je car!

Nešto čemu sam se oduvijek i iznova mogla diviti bila je sposobnost pojedinaca da u par riječi opišu ono što ja ni riječima ni pantomimom ni gestikulacijom ne bih mogla tako dobro opisati. Koliko god se trudila.

A nešto što je najgore od svega jest spoznaja da sve što držiš u sebi, sve što te muči i sve što voliš tvori jednu veeeliku predivnu priču, i da te vlastiti verbalni hendikep priječi da je izbaciš na papir.

Crno na bijelom.

Da me netko nekad pita što mi je najgora stvar u životu, vjerojatno bih odabrala upravo to: hendikep da u dotičnom trenutku iz sebe ne uspijevam izbaciti savršenu priču već samo jedan od mnogih emocionalnih proljeva. Ili da sve u trenutku zaboraviš.

Bijelo na bijelom.

Carver je uspio u onome što ja još nisam postigla: u svojim je razmišljanjima opisivao mene. Mene kako pišem vlastite priče.

I moje priče koje čine mene.

A zapravo govore sve.

 

I za svoj 100. post ja odabirem Njega.

Predstavljam Vam Raymonda Carvera:

 

„Nijedan čelik ne može probosti srce kao što to može točka stavljena na pravo mjesto.“

 

„Kad osjeti da bi mogao ispasti glup, pisac bi povremeno trebao biti sposoban stati i zagledati se u nešto-zalazak sunca, staru cipelu-s osjećajem apsolutnog divljenja.“

 

„Gungula. U svojim pričama stvaram razgovore. U pričama stvaram namještaj i predmete i stavljam ih oko ljudi kad god im zatreba. Možda je to razlog zašto se moje priče smatraju minimalističkima. Nijedna se moja priča nije dogodila u stvarnosti, naravno-ne pišem autobiografiju-no većina ih u sebi nosi neke sličnosti, bez obzira koliko blijede, s nekim stvarnim događajima i situacijama. No kad se pokušavam prisjetiti fizičkog okruženja koje me podsjeća na situaciju u priči, često se izgubim u potpunosti.“

 

A kako ja pišem?

 

„Jednom sam sjeo napisati nešto iz čega se izrodila prilično dobra priča, iako mi se, kad sam započinjao, ukazala samo jedna rečenica. Nekoliko dana sam se vukao naokolo s rečenicom u glavi: Kad je zazvonio telefon, on je upravo usisavao prašinu.

Znao sam da je priča u tome, i da želi biti ispričana. Osjećao sam je u sebi, osjećao sam da pripada upravo tom početku-samo kad bih imao vremena napisati je. Pronašao sam vrijeme-cijeli jedan dan, dvanaest i možda i petnaest sati-bilo mi je na raspolaganju. Ostale su se brzo počele lijepiti za nju. Napisao sam priču onako kako pišem pjesmu-jedan stih, pa drugi, pa treći…ubrzo sam vidio cjelinu priče i znao da je to moja priča, ona koja je čekala da je napišem.“

 

Sve je rečeno.