Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Postala sam propusna. Nekad sam samu sebe znala zvati bullet-proof. A sad? Potpuno propusna, čak nisam ni polupropusna poput onih polupropusnih membrana stanice. Sad sam ništa što sam htjela biti. Sad plačem kad ne želim čuti ono što mi nije po volji.

 

Zar ne bi bilo bolje da me zamotaš u paketić?

 

Jer osjećam se zatvorenom u limenci koju zaigrani dječaci šutiraju po ulici. A onda je zgaze tako da se ona udubi i ostane na tenisici. Da lupa dok se korača ulicom. A poslije, kad dođe vrijeme za ručak, skida je grmovito i ubacuje u veliki kontejner za smeće. I dalje lupa o metalni kalup smeća. Tamo ostaje, u onom smradu nalazi dom, ponovno zatrpana friškim smećem i novonastalim smradom. Onda tupi zvukovi smetlarskog kamiona koji sve zajedno ubacuju u nešto veći prostor gdje se ona pronalazi sa drugim isto tako isprebijanim, udarenim, zgnječenim limenkama. Na kraju tog puta, završava na beskrajnom svratištu gdje svaka odbačena stvar priča svoju priču. I zanimljivo je tamo. Ali, što vrijedi kad se kroz onaj mali otvor za usta ne čuje gotovo ništa. Samo hladan zrak i propuh(jer u dnu se nalazi sitna rupica kojom struji zrak!).

 

Zar ne bi onda bolje bilo da me zamotaš u paketić? Izabereš neku lijepu boju ukrasnog papira, zalijepiš selotejpom, i sve to zavežeš nekom lijepo trakicom od čijih vrhova napraviš krasnu lijepu veeeejiku mašnicu? Tada bih ljepše izgledala, a drugi me ne bi šutirali, gnječili, udarali poput zadnjeg smeća(ovaj put, doslovno!). bila bih spremljena negdje duboko na tavanu, zaboravljena, ali, bar bih se osjećala bolje.

Tko zna, možda bi me jednog lijepog dana neko drago, slatko dijete našlo na tavanu i otpakiralo me. Možda bih ga onda mogla usrećiti baš poput medvjedića. Možda me ono ne bi tretiralo prljavo.

 

Poštovanje. Samo to tražim. Ako sam tako popustljiva prema svima, i ako svi znaju da ću im pomoći kad im to najviše treba(a dokazala sam i samo poznanicima da sam prava prijateljica kad se radi o nevoljama!), zar se prema meni ne mogu odnositi kao prema nekom živom biću? Jer, neću živjeti dugo. Ali, taj život mi ne mora proći iscipelaren.

Poštovanje. Tko ste vi da mi stalno želite nauditi?? Tko može biti toliko zloban? Zar sam ja pogriješila u tome što ni mrava ne mogu zgaziti? Zašto mi svi uvijek želite loše? U čemu sam ja kriva? Vrijedi li povrijediti me lažima i tračevima za malo svojeg osjećaja užitka? Vrijedi li lagati mi u lice i praviti se da si mi prijatelj? Zar je toliko lijepo osjetiti taj osjećaj, taj tisućiti dio sekunde da si mi nekako naštetio?

 

Vrijedi li imalo?