Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

   Moj život je moja vlastita kreacija. Ona je proizašla iz teškog stanja duha, crnih skrovišta moje duše. Možda jednog dana budem imala sreće pa saznam da sam samo pogreška. Tužna pogreška 7 sekundi rađanja svijeta. Možda mi onda bude lakše. A možda kao Coelhova Veronika odlučim umrijeti. Ipak, nema nas mnogo koji ništa ne osjećamo. U trenucima poput ovih nema boli, nema straha ni veselja ni ljubavi. Samo čudna, isprazna samoća koja loše djeluje na ego. Mrak u kojem se nalazi samo jedna postaja, čekaonica u kojoj očekuješ smrt da te prozove na vratima. I, ne biste vjerovali, ovo mi je čak jedan od boljih dana! Nisam suicidna. Još uvijek u meni ima trunčice hrabrosti. I nisam bolesna. Izgubila sam volju…za danom, za poslom, za užitkom.

 

A opet…živimo samo s jednim ciljem; da umremo. Jadno…

 

 

  

   '-Ti si jedini čovjek na ovom svijetu u kojeg se ja mogu zaljubiti, Eduarde. Jednostavno zato što tebi, kad umrem, neću nedostajati. Ne znam što jedan shizofreničar osjeća, ali ne vjerujem da može osjetiti nostalgiju.

 Možda će te na početku čuditi činjenica da više nema noćne glazbe, makar, kadgod Mjesec bude na nebu, naći će se vjerojatno netko da zasvira koju sonatu-ovdje, u sanatoriju, svi smo mi mjesečari.

-Ni ti meni nećeš nedostajati, Eduarde, jer ću biti mrtva, daleko odavde. I kako se ne bojim izgubiti te, ne brinem ni što ćeš misliti o meni; danas sam svirala za tebe kao zaljubljena žena. Bilo je savršeno. Najbolji trenuci mojeg života.

 On se povuče korak-dva unatrag. U njegovim je očima bilo drugo pitanje: kada će se vratiti za klavir? Kad će odsvirati nešto novo, da ispuni njegovu dušu bojama, patnjama, bolima i radostima svjetova svih tih ludih skladatelja, što su u svojim djelima živjeli za vječnost?

 Ona uhvati njegovu ruku i htjede ga povesti do ležaja, no Eduard to uljudno odbije. Radije je stajao pored klavira, strpljivo čekajući da ona ponovno zasvira.'

 

                                                Paulo Coelho, 'Veronika je odlučila umrijeti'