...Samo komentar mi nije dovoljan...
čet - 11.08.2005
Čini mi se da neke ljude zanima objašnjenje, i premda ne bih trebala objašnjavati ono što se nalazi na mom blogu, nije mi teško, pa odlučih napisati post o tome. (i u nekim prošlim postovima su me upitali zašto sam usamljena ako imam sve, pa mi ni tada nije bilo teško objasniti)
Netko tko je iz vlastitih razloga odlučio biti bezimen(bilo da je to zbog toga da se ne uvrijedim ili ga je samo strah) me upitao zašto pišem toliko pesimistične priče, te jesam li možda nesretna u vezi sa mojim dečkom(ili samo nesretna)… (kako si uopće došao/la na tu teoriju?!)
Ne znam koliko je teško shvatiti da su priče(u većini slučajeva) samo fikcija, običan plod mašte koji izlazi iz uma(ponekad bolesnog uma) i daje si oduška na papiru. Tako su i ove moje priče samo posljedica psihološkog svinjca što se u mojoj glavi nalazi(kao i u mojem ormaru, zbog kojeg mi mama stalno tvrdi da, citiram, 'nisam sređena osoba i da se to odražava u mojem ormaru'J). A na papiru, odnosno u ovom slučaju, na blogu, ja si dajem oduška.
Ono što piše u pričama nije odraz moje veze i predivnog odnosa kojeg imam sa svojim dečkom. Ja sam, inače, jako zadovoljna osoba po tom pitanju jer me naša ljubav iz dana u dan čini sretnijom i punijom osobom(i on to zna). No, ono što sam i njemu rekla(a i svi ste već mogli primijetiti), moje priče nemaju ni početka ni kraja. Zašto ih to čini pesimističnima? Kako znate da muškarcu nije bilo bolje što je umro, ostavio ovaj oduran svijet i otišao u nebo sa anđelom kojeg je volio? Ili, možda je njezina smrt donijela olakšanje i njemu i njoj, te je on nakon toga kao uspomenu na nju, sagradio spomenik koji je kasnije bio koristan cijelome narodu(po uzoru na Taj Mahal?!)? Zašto smatrate da je ružno to što je ovaj puta ona njega ostavila(što je bilo i jako smjelo-možda mu ipak nije bila suđena) kad je on možda već sutradan mogao naći svoju pravu bolju polovicu koju je volio do kraja svoje smrti?
Ako stvarno mislite da su moje priče pesimistične i nemaju svrhe, tada sam stvarno razočarana jer ste prilično uskogrudni…ili samo još uvijek niste došli do teškog razdoblja svojeg života. Tko vam jamči da moje priče nisu samo ružan period nakon kojeg ipak(i još uvijek) dolazi sunce?!
Isto tako(ovo se posebno odnosi na NjegaJ); moje priče nisu pisane u metafori te nemaju nikakvo preneseno značenje kojim biste morali razbijati svoje i već tako tvrde glavice…one su samo još jedna životna fikcija.
Vaša Miach*