Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

 

Zatvaram oči i prelazim prstima lagano preko tipkovnice. Jagodicama osluškujem nešto kockasto, dijelom prazno, a istovremeno tvrdo i nezgodno. Razmišljam kako mi je moglo biti strano nešto što sam tako voljela nekada. Kako mi je najbolji prijatelj postao takav stranac?

 

Aaaah, zvuk tipkovnice ponovno obavija centre za zvuk u mome mozgu. Volim ga, želim ga, dobivam ga. Zvuk. Toliko neprocjenjivo stanje uma.

Njišem se u ritmu lagane glazbe. Ruke su još na tipkovnici. U ovom trenutku me ništa ne boli. Samo uživam. Hedonizam u svom svojem potpunom sjaju.

 

 

Zaboravila sam koliko me pisanje opušta. Umiruje sve moje strahove. Istovremeno je moj pacijent i moj psihijatar. Pisanje kao nikada do sad. Bez priče, bez izmišljanja, bez gluposti. Ogoljeno. Čini me sretnom. Rješava me moje boli, moje neodlučnosti i moje prestravljenosti od pogleda na budućnost. Ono mi ne dopušta da plačem. Ono je moja snaga, moja podrška.

 

 

Kako odvojiti nebitno od bitnoga? Kako odabrati na što se orijentirati? Kako odlučiti? Kako znati? U isto vrijeme…..osjećam da nemam vremena.

 

Duboko dišem. Opušta me. Tjera me da zaboravim, da ne razmišljam o tome.

 

Nešto me prekida. Odlazim.