Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Ništa me trenutno ne može oraspoložiti od trenutne glazbe iz pozadine.

Placebo efekt ne djeluje. Odavno sam odustala od toga.

Ulovim se svako malo kako u prolazu bacim pogled na mobitel koji leži u kutu.

Ništa. Nema te.

 

Pomišljam kako je jedini način izbjeći sva ova stradanja glumeći trijeznu osobu u pijanom stanju. Manje će boljeti ako alkohol opije centre boli u mozgu. Kamuflirajući tako pravu ozljedu, neću biti svjesna što se događa s tobom.

Sebe neću ni biti svjesna.

 

Bacam pogled na mobitel. Ništa.

 

Ovo više nije raspoloženje. Be mine.

Čekala sam predugo. Ovo nije raspoloženje, ovo je strah. Izdaleka smrdi, a već poznajem taj njegov smrad. Ne možeš mu pobjeći, samo te prati. Smrad.

 

Ne vjeruješ mi više. A to boli.

Mene. Tebe.

Mene zbog tebe, tebe zbog mene.

Nalazimo se u živom pijesku.

 

Bacam pogled na mobitel.

 

Propitkujem sebe koliko ovo još traje. U sebi tražim neki skriveni odgovor.

Nešto što znam i sama. Ili barem mislim da znam.

Dovoljno dobro.

Pokušavam prodrijeti u dubine svojeg uma. Izvući zadnju logiku koja bi mi mogla pomoći da razriješim ovu zapetljanu vrpcu.

Ne zaboravljam i ne odustajem.

Nisam kriva, nisam.

Zašto te toliko gubim?