Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Tmurnog li jutra. Savršeno vrijeme za pogrebe, pomišljao sam izlazeći iz auta. Uočio sam hrpu ljudi kako se kreću prema istom mjestu pa sam pomislio da je upravo to grupica ljudi koju trebam pratiti. Svi u crnini, odavali su počast djevojci.

Da mi to nije posao, držao bih se one svoje da pogrebi nose nesreću. Ali mog urednika takve stvari nisu zanimale. Imao sam rok i taj sam članak morao završiti.

Toliko ljudi nisam vidio još od davnog pogreba starijeg gospodina kojeg su pogubili murjaci.

 

-„Da, bila je dobra djevojka. Svi su je voljeli.“

-„Da, da, svima će nedostajati.“

-„Da mi je samo znati zašto je to napravila..“

Par je starijih baba šuškalo kratko nakon završetka. Pogurao sam se malo naprijed da čujem o čemu pričaju. Nije mi dugo trebalo jer su ubrzo odustale od razgovora i krenule pomoći u kuhinji.

Ja sam naletio na mladog gospodina nadajući se da će mi on pomoći da istražim dovoljno za svoj članak i u roku ga predam uredniku.

-„Oprostite, gospodine…“, brzo sam uletio.

-„Oh, vi ste onaj novinar, jelde?“

-„Jesam, htio bih vas priupitati….“

-„Ne morate se ni truditi…nitko ništa ne zna. Svi samo nagađaju. Nije ostavila oproštajno pismo, problema nije imala….lijepo vam preporučam da si uštedite vrijeme i odete.“

-„Poznavali ste ju?“, nisam mogao tako brzo odustati.

-„Jesam, bila mi je najbolja prijateljica.“

-„Oh, žao mi je….“

 

Nakratko sam zašutio. Nisam znao bih li trebao dalje nastaviti ili iskušati sreću na nekome drugom. Spominjanje sreće mi se u ovom trenutku učinilo toliko paradoksalnim da sam brže bolje počeo smišljati pitanja koja želim postaviti.

-„Možete li ipak popričati sa mnom?“

-„O čemu? Bio sam s njom toga dana…“

-„Što se točno dogodilo? Niste je uspjeli spriječiti?“

-„Što vam je? Mislite da sam Supermen?! Skočila je, eto što je bilo. Bila je buntovnica bez razloga i nitko joj nije više vjerovao.“

-„Buntovnica bez razloga?“

-„Aha. Ma znate ono, kad je bila najveća tišina u knjižnici ona bi naglas počela pjevati „Ustani, bane!“…namjerno bi oblačila različite čarape, stavljala različite rukavice, nosila majice naopako, i kape isto. Ako bi išta bilo poredano po abecedi, ona bi namjerno to promijenila,pošarala je svaki zid koji bi stigla. Bila je posebna….jednostavno, tako.

Pričala je da će se baciti sa balkona, da će optrčati cijeli svijet, da će se popeti na Mount Everest, ali znate kako je…“

-„Znači, rekla vam je da će skočiti u provaliju, ali joj vi niste vjerovali?“

-„Takva su vremena, stari. Jednostavno je…ljudi ne vjeruju ljudima.“