Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

    Davno je bilo. Ovaj period, ova ružna strana istine. Dugo se ne osjećah ovako. Kako? Slabo.

Jedan je od onih dana. Onih kada sama provodim vrijeme u sobi slušajući Ninu Badrić. Kad se uspoređujem sa stihovima njezinih pjesama. Onih tužnih, da, jer za druge nemam snage.

Jedan je od onih dana kad samo sjedim.

Kad se namjerno bediram.

Kad oko vrata nosim višestruko oblijepljen karton selotejpom sa porukom „Out of Order“.

I kad se ne sramim toga.

 

   Da sam okorjeli ovisnik o pušenju, sada bi moja pepeljara bila dupkom puna.

Zamišljam da bih bila obavijena gustim tromim pepeljastim dimom cigareta. Propušenih tokom dana. I bila bih omamljena. A onda bih samo sjedila i zamišljala…

 

     Sebe u dugoj, pripijenoj šljokićavoj haljini. U nekom zadimljenom jazz baru. I zamišljala bih one predivne tonove klavira: kako dolaze, kako me obavijaju, uzimaju, odnose na neka mjesta daleka. Kao u filmu. Crno-bijelom, znate.

Zavodila bih mikrofon a glazba bi me obuzimala. Pjevala bih iz srca ali bih glumila da je posvećena nekom strancu iz publike.

On ionako nikad ne bi saznao.

 

    Možda jednog dana…promijenim glazbu. Kad me ne budu mogli ubiti pogledi, kad u potpunosti budem sigurna, možda onda i zaplešem na latino melodiju ljubavi.