*u nekom abnormalnom svijetu, ovo bi bilo oproštajno pismo ljubavniku. Mi živimo sada kada pisma ne postoje više. Jbg, promašila sam stoljeće..
ned - 14.01.2007
Da…
Da postoji ona strana života u kojoj bi svatko bio jedinka, znala bih.
Da postoji taj svijet gdje ljudi ne bi bili ovisni o ljudima, primijetila bih.
Da postoji sve ono što te okružuje, a da to nisu laži..bilo bi lijepo. Uočila bih…
Što je ljepota?
To je spoznaja kako negdje postoji netko tko zna kako živjeti, to je paralelni svemir u kojem znam da neću vidjeti ono što bi moglo boljeti, to je dio dana kada ona zna da te ne smije spomenuti, to je trenutak kada znaš da me ne smiješ čitati, kada znam da te nema, ali te ipak želim vidjeti…
Znanje je moć.
Ona kaže da zna. On misli da oni pojma nemaju. Oni kažu da treba gledati. A misle, zapravo, da treba znati.
Ona kaže da ne želi vidjeti. On tvrdi da mu je sve jasno.
Oni misle da ipak ništa ne znaju.
Ona zna. Oni ne znaju.
On kaže….
Prestanite.
Da…
Da postoji neki kraj u kojem nitko ne mora objašnjavati zašto postoji, otišla bih.
Kad se uplašim, da znam da će me netko zagrliti. Mjesto gdje me neće biti…tamo ću ostati.
I mjesto gdje se neću stavljati u navodnike i pojašnjavati što bi koja riječ trebala značiti. Gdje neću objašnjavati sebe. U navodnicima….
Ali, ti ćeš znati…samo to.
To je ljepota.
Ja se samo nadam da ćeš znati mene. Spoznati.
Ona zna. U navodnicima.
Mislim da te prate…