Otvaraš oči.
Oči otvaraš samo zato što te boli.
Svaki put kad progutaš slinu, zapeče te u grlu.
Kao da si progutao komadić stakla.
Ne progutaš li slinu, postaju tvoja usta suha, a jezik ljepljiv.
Ne možeš više disati.
Zvonjava. U ravnomjernim intervalima.

Podižeš slušalicu.
Ljubazni muški glas govori jezikom koji ne razumiješ. Pokušavaš se zahvaliti na brizi, međutim umjesto vlastitog glasa čuješ nerazgovijetno krkljanje.
Otvaraš oči i zuriš u strop.
Ništa. Ne misliš.

Na noćnom ormariću čaša mlijeka, šest oštriga i mala bočica puna tableta.
Ravnomjerni šum klima uređaja.
Svijetleći neon.
Tihi zvuci polaganog klizanja predmeta.
Blizu. Nedaleko.

Vjerojatno je tu još jedna soba.
(...)

written by Nejc Pohar bolditalicstrikestrong

YOUR NAME change the pic if you want. M.I.A.C.H.=Million
Inappropriate
Apologies for
Camouflaging Happiness

.you were so happy in the photographs

msn: mia_pu@hotmail.com

rujan 2010 travanj 2010 prosinac 2009 studeni 2009 studeni 2008 ožujak 2008 prosinac 2007 studeni 2007 listopad 2007 rujan 2007 veljača 2007 siječanj 2007 prosinac 2006 studeni 2006 listopad 2006 rujan 2006 kolovoz 2006 srpanj 2006 lipanj 2006 svibanj 2006 prosinac 2005 studeni 2005 listopad 2005 rujan 2005 kolovoz 2005 srpanj 2005 lipanj 2005 svibanj 2005 travanj 2005 ožujak 2005 veljača 2005 siječanj 2005 prosinac 2004 studeni 2004

♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend
♥friend

credits
BRUSHES. 1 2 3 4 5
IMAGES. yellow-stock biene-stock phoeebstock
BY. shotgun

Nemam problem, htjedoh samo izmijeniti iskustva. Čula sam da i ti imaš onog nekog. Stvarno posebnog. Onog tko čini potpunim, jasnim.

Jesi li shvatio da je to TO? Je li to onaj tko s tobom čini tvoj cijeli svijet? Moja polovica i ja tvorimo jedno biće. Ne, ne u seksualnom smislu. Premda, možeš i to uzeti u obzir, ako hoćeš. Misli što želiš. On misli isto kao ja. Svaki atom, svaka molekula, upotpunjuju jedno drugo. Njegova i moja. Molekula.

Čini li te tvoja (bolja) polovica boljim? Uspješnijim? Jačim? Ja sam jaka uz Njega. Slaba kad Ga nema. Kad ode. Ili nije u mogućnosti ostati sa mnom. Premda znam da to želi, ali ne može. A onda, koristi sve izlike, isprike, izmišlja nešto na račun pravednosti života. Priča meni, ali uvjerava sebe. Znam da je tako. Vidim. Poznajem ga. I on zna da znam. Ali to ne priznaje.

Dragi stranče, koliko si puta shvatio da je to osoba zbog koje jutrom ustaješ? Koliko si se puta nasmijao pomisli da bi zbog te posebne osobe mogao umrijeti? Glupost. Šteta što je istina. Bar u mojem slučaju. I u slučaju onih koji režu vene.

Koliko si puta pomislio da bi te boljelo kad bi na par dana otišla? Ta osoba za koju živiš? Bila nekoliko kilometara daleko? Mene je ta bol satrla mnogo puta. Previše čak. Jer On odlazi često. Na samo par sati. Ali odlazi.

Koliko si puta bio ugodno iznenađen kad je ta osoba postupila onako kako si očekivao? Pravedno i fer. Kad bi ti priznala da i ona ne može bez tebe? Kao onda kad On mene učini laganom poput pera. Kad mogu letjeti samo zato što je On rekao da baš danas to mogu. Kad zbog Njegovih očiju ostanem bez daha. A kad shvatim da se gušim, udahnem zrak koji je on upravo izdahnuo. Jer mi je toliko blizu. I onda kad se nasmiješi. Tad znam da je sve u redu. I stvarno bude sve u redu.

I volim kad je uvijek uz mene. Kad se osjećam sigurnom, zaštićenom.

A onda, natjeram se na smijeh kad pomislim da smo možda stvarno stvoreni jedno za drugo. Smiješ li se i ti na pomisao o srodnim dušama? Smijem se tome što sam premlada. Premali broj godina u mojoj glavi. I to me ljuti. Baš to što razmišljam o onome čemu bih se trebala smijati. I tad se natjeram na smijeh. A onda shvatim da se vrtim u krug. Vrtoglavica. Koju On stvara. Tada ga jednostavno volim mrziti voljeti Ga.

I bojim se. Bojiš li se i ti? Hvataju me neke crne misli. Često. Nešto kao da bi netko mogao proći rukom kroz taj oblačak sna. Raspršiti se u dim. Pretvoriti u pepeo. A samo zato što znam da je On najbolje što mi se moglo dogoditi. I što se bojim da to nesavršeno savršenstvo potpuno ispari sa jutarnjom rosom. I pretvori se u kapi kiše na mojem licu. A Njegovo obećanje da me neće povrijediti držim u srcu. Uokvireno. U srebrnom okviru sa plavo-ljubičasto-rozim vilama. Baš kao onaj koji uokviruje našu lijepu sliku na mojem stolu za koju misli da na njoj izgleda grozno. Meni to nije važno. Ta je slika lijepa. Nas dvoje. Moj ljepotan i Njegova Miica.

Dobri stranče, koliko si vremena potrošio razmišljajući o toj svojoj posebnoj osobi? Onda kad nisi bio svjestan da vrijeme prolazi? Često mislim da vrijeme stoji. Za Njega i mene. I tad se budim. Razočarana. Jer ipak, koliko god zaljubljena bila, to proći će. Bar ne živim u zabludi. Ponekad.

Zbogom, stranče. Zadnje što Ti želim reći je da tu svoju posebnu osobu spremiš duboko u srce i ne daš je nikome. I zapamtiš svaki put kad ti kaže da si samo njen. Kao što to meni kaže moje najdraže. Oh, kako je lijepo voljeti i biti voljen. To je prava sreća.

 

 

(posvećeno mojem voljenome B., onom koji nikad pročitati ovo neće)